Page 492 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 492

prvobitno stanje prirode, jedva malo ublaženo izvesnim pravilima viteškog karaktera, koja su
        vrlo površna. Suština položaja ostaje prosto onaj primitivni element, fizička borba, a stvar je
        svakog čoveka da se, ma koliko bio civilizovan, pokaže dorastao ovakvoj situaciji. Ko nije u
        stanju da se za ideju založi svom svojom ličnošću, svojom mišicom i svojom krvlju, taj nije
        nje dostojan; u pitanju je da čovek, pored svoje oduhovljenosti, ostane čovek.«
            Tako je Hans Kastorp postavljen na svoje mesto. Šta se na to moglo odgovoriti? Ćutao je,
        potišten, i razmišljao. Reči gospodina Setembrinija izgledale su pribrane i logične, pa ipak su
        zvučale čudno i neprirodno. Njegove misli nisu bile njegove misli, —   kao što ni na onu
        misao o dvoboju nije došao sam sobom, nego ju je prihvatio od onog terorističkog malog
        Nafte. One su bile izraz opšteg duševnog stanja koje je njega obuzelo, i kome je lepi razum
        gospodina  Setembrinija  postao  rob  i  oruđe.  Kako,  zar  duh,  zato  što  je  rigorozan,  treba
        neumoljivo da odvede do životinjskog raspleta, do fizičke borbe? Hans Kastorp se opirao
        tome ili je bar pokušavao da to učini — da bi, na svoj užas, primetio da ipak ne može da mu
        se odupre. Opšte stanje duhova zahvatilo je i njega, i on nije bio čovek — ni on više nije bio
        čovek koji bi mogao da mu se otme. Kao nešto strašno i presudno, obuzimalo mu de dušu
        sećanje na onaj prizor kad su se Videman i Zonenšajn u očajnoj životinjskoj borbi valjali po
        podu, i on je sa užasom shvatao da na kraju svih stvari ostaje samo telesno, nokti i zubi. Da,
        da, treba  se  dakle  tući  da  bi  se  bar  moglo  spasti  ono  ublaženje  prvobitnog  stanja  putem
        viteške uredbe... Hans Kastorp se ponudio gospodinu Setembriniju za sekundanta.
            Ta ponuda nije bila prihvaćena. Ne, to ne ide, to ne bi priličilo — tako mu je odgovoreno,
        najpre od strane gospodina Setembrinija, uz jedan fin i bolan osmeh, a zatim, posle kratkog

        razmišljanja,  i  od  strane  Fergea  i  Vezala,  koji  su  takođe,  premda  bez  nekog  naročitog
        obrazloženja, našli da ne bi bilo u redu da Hans Kastorp u tom svojstvu učestvuje u dvoboju.
        Kao neutralna strana,  mogao bi  možda  da  prisustvuje  —  jer je  prisustvo  jednog takvog
        neutralnog svedoka takođe predviđeno onim viteškim propisima koji su ublažavali zversku
        prirodu dvoboja. I sam Nafta se u tome smislu izjasnio preko Vezala, svog posrednika u ovoj
        aferi koja se ticala časti, te je Hans Kastorp bio zadovoljan. Kao svedok ili kao neutralna
        ličnost, on je u svakom slučaju bio u mogućnosti da utiče na utvrđivanje modaliteta, što se
        pokazalo kao stvar preko potrebna.
            Jer Nafta je prešao  svaku meru svojim  predlozima. On je zahtevao  odstojanje od pet
        koraka i da se, ako ustreba, puca i triput. Još iste večeri kad su se zavadili, on je tu ludost
        saopštio preko Vezala, koji se potpuno pretvorio u glasonošu i zastupnika njegovih svirepih
        interesa,  pa  je  delom  po  nalogu,  a  delom  po  svom  ličnom  ukusu,  sa  najvećom  žilavošću
        ostajao pri takvim uslovima. Naravno da Setembrini nije stavljao nikakve primedbe, ali su
        Ferge, kao sekundant, i Hans Kastorp, kao neutralna ličćost, bili izvan sebe, a ovaj poslednji
        je bio čak i grub prema bednom Vezalu. Zar se ne stidi, pitao ga je on, da iznosi takve ludosti
        kad  je  ovde  u  pitanju  jedan  čisto  apstraktni  dvoboj,  koji  nema  za  uzrok  nekakvu  stvarnu
        uvredu! Već sami pištolji su dovoljno grozna stvar, pa sad još i ove ubilačke pojedinosti. Tu
        prestaje viteštvo, i onda najbolje da pucaju odmah kroz  maramicu. Nije on, Vezal, taj na
        koga će se pucati sa takvog odstojanja i zato mu je lako da govori o tako krvavim uslovima,
        — i tako dalje. Vezal je slegao ramenima, ukazujući bez reči na težinu situacije, čime je u
        izvesnoj meri razoružavao  suprotnu stranu koja je  bila  sklona da  to zaboravi. Pa  ipak je
        protivničkoj strani prilikom pregovora idućeg dana pošlo za rukom da pre svega svede tri
        pucnja na jedan, a zatim da i pitanje odstojanja uredi tako da protivnici stanu jedan prema
        drugom na petnaest koraka, s pravom da pođu još pet koraka pre nego što okinu. Ali i to je
        bilo postignuto samo uz jamstvo da neće biti preduzeti nikakvi pokušaji mirenja. Uostalom,
        nisu imali pištolje.
   487   488   489   490   491   492   493   494   495   496   497