Page 231 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 231

Objavile su brojne intervjue u svjetskim medijima, u kojima su upozorile
          na teške
            posljedice  koje  su  prijetile  međunarodnom  bankarskom  sistemu
          zbog  moratorija  na  dug  i  tako  osigurale  međunarodnu  potporu  za
          svoju strategiju ubiranja duga, koju su razradile banke Citicorp, Chase
          Manhattan, Manufacturers’ Hannover, Lloyds i druge.
            Privatni interesni krugovi iskoristili su tu krizu i pretvorili moć velikih
          javnih institucija u sredstvo za provedbu interesa manjinske privatne elite
          - kreditnih banaka. Nakon jednog sastanka iza zatvorenih vrata, održanog
          te jeseni u Ditchley Parku u Engleskoj, te su se banke ujedinile i stvorile
          de  facto  kreditorski  kartel  vodećih  banaka  s  njujorškim  i  londonskim
          bankama na čelu, koji je kasnije nazvan Institut za međunarodne financije
          (Institute  for  International  Finance)  ili,  neformalno,  Grupa  Ditchlev.
          Potom su nametnule ono što je jedan promatrač opisao kao posebni oblik
          “bankarskog socijalizma” - privatne su banke podruštvile svoje kreditne
          rizike,  tj.  prebacile  ih  na  masu  poreznih  obveznika,  dok  su  svu  dobit
          privatizirale  za  sebe.  A  ta  je  dobit  bila  pozamašna,  usprkos  izvanjskoj
          krizi.
            Kad su banke i njihovi suradnici u Reaganovoj Vladi, poput ministra
          financija Donalda Regana, dovoljno namučili Ronalda Reagana tom
          situacijom, Bijela se kuća obratila Paulu Volckeru, bankama i MMF-u da
          nametnu program strogo “razrađenih uslova” na svaku zemlju dužnika.
            Postavljanje  MMF-a  i  njegovih  strogih  uslova  kao  posrednika  u
          pregovorima o dugovima bila je američka ideja. To je u suštini bila skoro
          potpuna kopija onoga što su njujorški bankari uradili nakon 1919. godine
          protiv  Njemačke  i  ostalih  europskih  zemalja  po  zloglasnom  Dawesovu
          planu i što su kasnije pokušali učiniti po Youngovu planu.
            Uslovi MMF-a i suglasnost zemlje dužnika da potpiše ugovor s MMF-
          om bili su dijelom programa koji je izradio je američki dužnosnik koji
          je tada radio u MMF-u, Irving Friedman, koji je kasnije za svoj rad bio
          nagrađen visokim položajem u banci Citicorp. Krajem 1988. Friedman je
          jednom novinaru, o svojim razmišljanjima početkom dužničke krize rekao:
          “Moje je razmišljanje bilo da trebamo na neki način ponuditi korištenje
          sredstava Fonda kao neku vrstu mrkve tim zemljama. Prvo jako ozbiljno
          proučiš ekonomsku situaciju te zemlje, utvrdiš uzrok poteškoća i pokažeš
          koje se stvari moraju mijenjati.”



                                                                     231
   226   227   228   229   230   231   232   233   234   235   236