Page 230 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 230

F. William Engdahl: Stoljeće rata

          na  jedinstvo  Latinske  Amerike  nije  polučio  uspjeha.  Smatralo  ga  se
          predsjednikom  na  odlasku,  jer  je  nakon  dva  mjeseca  napustio  vlast.
          U  međuvremenu  je  Brazil  i  Argentinu  posjetila  praktički  cijela  vojska
          američkih dužnosnika i drugih osoba, koje su provele krajnje mjere ucjene
          i drugih vrsta pritisaka kako bi spriječile da se te zemlje pridruže Meksiku
          u traženju zajedničkog rješenja krize duga.
            Henry Kissinger je prije toga osnovao jako moćnu novu konzultantsku
          tvrtku, Kissinger Associates Inc., u čijem su pomno biranom odboru sjedili:
          predsjednik Instituta Aspen i naftni magnat Robert O. Anderson, bivši
          ministar vanjskih poslova u Vladi premijerke Thatcher lord Carrington,
          lord
            Roll od Ipsdena iz Engleske banke i direktor kompanije S. G. Warburg.
          Firma Kissinger Associates surađivala je s njujorškim bankama i krugovima
          vašingtonske  Vlade  kako  bi  zajedno  nametnuli,  po  načelu  “slučaj  po
          slučaj”, najstrože uslove utjerivanja duga od vremena naplate versajskih
          ratnih odšteta iz ranih 1920-ih.
            Nakon  septembarskog  govora  ministra  vanjskih  poslova  Shultza  u
          Ujedinjenim narodima moćni su privatni bankarski krugovi u New Yorku
          i  Londonu  istisnuli  svaki  glas  razuma.  Umjesto  da  sami  štede,  kao  što
          su  LaRouche  i  Portillo  predlagali,  uspjeli  su  uvući  američku  Banku  za
          federalne rezerve, Englesku banku i, što je najvažnije, moć Međunarodnog
          monetarnog  fonda,  da  preuzme  ulogu  međunarodnog  “policajca”  u
          procesu  koji  je  postao  najuskladenija  operacija  organizirane  pljačke  u
          modernoj historiji, koja je nadaleko premašivala sve događaje iz 1920-ih.
            Suprotno  od  brižljivo  njegovanog  dojma  u  zapadnoeuropskim  i
          američkim  medijima,  zemlje  dužnici  plaćale  su  svoj  dug  mnogostruko,
          doslovno  krvlju  i  poslovičnu  “posljednju  paru”  davale  lihvarima
          modernoga doba iz New Yorka i Londona. Nije bilo točno da su nakon
          avgusta 1982. veliki dužnici iz Trećeg svijeta odbili plaćati dugove. “Pištolj
          im je bio prislonjen na glavu” pod pritiskom MMF-a da potpišu ono što su
          banke eufemistički nazvale “reprogramiranje duga”, s vodećim privatnim
          bankama među kojima su prednjačile Citicorp i Chase Manhattan iz New
          Yorka.
            Nakon  oktobra  1982.  juriš  na  zemlje  dužnike  iz  sektora  zemalja  u
          razvoju imao je nekoliko prepoznatljivih koraka. Prvi je presudan korak
          bio kad su te privatne banke krenule “podruštvavati” svoju krizu duga.



          230
   225   226   227   228   229   230   231   232   233   234   235