Page 545 - Albert Pike - Moral i Dogma
P. 545

kroz iskustvo, odredio je neki akter koji je izvan nas, naša sreća je tesno zavisna od odnosa spoljnog
  Sveta i od moralnog karaktera njegovog Vladara.


  Tada, odjednom, iskrsava sledeći problem: Bog Prirode mora biti Jedan u Njegov karakter se ne može
  sumnjati da je on drugačiji, osim dobar. Odakle onda dolazi zlo o kojoj svest mora obavezno da prethodi
  ili  da  prati  čovekov  moralni  razvoj?  Ljudsko  mišljenje  o  ovoj  temi  je  bujalo  i  teklo  izme-đu  dva
  kontradiktorna  ekstrema,  od  kojih  se  jedan  čini  kao  nekonzistentan  s  Božijom  Svemoći,  a  drugi  s
  Njegovim dobročinstvom. Ako Bog, kaže se, jeste savršeno mudar i dobar, onda zlo mora da izvire iz
  nekog nezavisnog i neprijateljskog principa: ako su, sa druge strane, svi činioci podređeni Jednom, teško
  je, ako zlo zaista postoji, ako uopšte postoji takvo nešto kao što je Zlo, izbeći greh i pripisati Bogu da je
  njegov Tvorac.


  Priznavanje moralnog i fizičkog dualizma u prirodi je bilo suprotno doktrini Božanskog Jedinstva. Mnogi
  Drevni  mislioci  su  smatrali  da  je  apsurd  zamišljati  jedno  Vrhovno  Biće,  poput  Homerovog  Jove
  (Jupitera), koje raspodeljuje dobro i zlo iz dve urne. Oni su ga zato zamenili, kao što smo već videli,
  doktrinom o dva posebna i večna principa. Neki su nalazili da uzrok zla pripada nesavršenosti materije i

  mesa, bez objašnjenja zašto Bog nije njegov uzrok, dok su drugi personifiko-vali neophodan činilac i
  maštovito  izmislili  Princip  Zla,  pitanje  čije  je  poreklo  zaista  uključivalo  sve  poteškoće  prvobitnog
  problema, ali čije postojanje, kada je jednom postalo kao dato, bilo je dovoljno kao popularno rešenje
  misterije, jer se očekivalo da poteškoće više neće postojati kada se odgurnu samo za jedan korak dalje,
  kao poteškoća zamišljanja da svet stoji na jednom slonu, koja je trebalo da nestane onog trenutka kada se
  kaže da slon stoji na kornjači.


  Jednostavnije  i  verovatno  jedno  starije  saznanje,  smatralo  je  samo  jednog  Boga  za  Tvorca  svega.  Ja
  stvaram svetlost, kaže Johova i stvaram tamu; Ja sam uzrok napretka i stvaram zlo; Ja, Gospod, činim
  sve  te  stvari.  Celo  čovečanstvo,  kaže  Maksimus  Tyrius ,  složilo  se  dapostoji  samojedan  Univerzalni
                                                                    24
  Kralj i Otac i da su mnogi bogovi Njegova Deca. Nema ničeg nemogućeg u pretpostavci da je prvobitna
  ideja bila da postoji samo jedan Bog. Nejasan osećaj Jedinstva Prirode, pomešan s nejasnim opažajem
  sve-prožimajućeg  Duhovnog  Suštastva,  bio  je  naglašen  u  najranijim  manifestacijama  Ljudskog  Uma.
  Svuda je postojalo nejasno sećanje, nesigurno i ograničeno, na prvobitnu istinu koju je Bog dao prvom
  čoveku.


  Božanstvo je u Starom Zavetu svuda predstavljano kao direktni tvorac Zla jer je dodelilo čove-ku zao i
  lažljiv duh, otvrdnjujući srce Faraona zlobom, kažnjava sve ljude zbog greha jednog čove-ka. Primitivna
  koncepcija surovosti koja nadvladava Božanstvu milost, može jedino da se opravda nameravanim činom
  ljudskog žrtvovanja, koji je i izveden, od Abrahama i Jephthaha . Nije bila retkost, u svim dobima ili
                                                                             25
  zemljama sveta, da su ljudi shvatali postojanje Boga, bez ikakvog pret-hodnog vrednovanja Njegovog
  dostojanstva.  Uzroci  za  oba,  za  dobro  i  zlo,  odnose  se  na  određene  misteriozne  centre  kojima  svako
  dodeljuje  one  atribute  kakvi  odgovaraju  njegovom  vlastitom  inte-lektu  i  napretku  civilizacije.  Odatle

  potiče pripisivanje osećanja surevnjivosti i zavisti Božanstva. Odatle su uvredene Eskulapove veštine
  lečenja i Prometejeva krađa vatre (od Bogova). Sam duh Prirode, personifikovan u Orfeju, Tantalu  ili
                                                                                                                      26
  Phineus , trebalo je da kroz njih budu ubijen, priko-van ili oslepljen, jer su ovi previše slobodno objavili
           27
  Božanske Misterije čovečanstvu. Ta Božanska Zavidnost još postoji, u izmenjenom obliku, i menja se
  zavisno sa okolnostima. Kod Hesioda, ona se pojavljuje u najnižem obliku ljudske zloćudnosti . U Bogu
                                                                                                               28
  Mojsija  to  je  ljubomora  za  kršenje  autokratske  moći,  potvrda  za  političku  izdaju,  pa  čak  i  kazne,
  predviđene za obožavanje drugih bogova, često su se činile da su pre naređene iz ljubomornog odnosa u
  Božanstvu  prema  Njegovoj  vlastitoj  veličini,  nego  zbog  nemoralnosti  i  degradirane  prorode  samog
   540   541   542   543   544   545   546   547   548   549   550