Page 651 - Albert Pike - Moral i Dogma
P. 651

lampe,  zaposlen  u  svom  ponižavajućem  poslu,  pojavljuje  se  kao  sićušna  tačka  plamena  ili  možda
  slabašna varnica, iznenada kida svoje krhke lance, beži iz svog zatvora i skače u razornom besu, kao da je
  iz  samog  srca  Pakla  izašla,  na  prokleto  naselje  sa  pedeset  hiljada  ljudskih  života,  u  kojem  je  svaki
  pojedinačni  čovek,  samo  trenutak  pre  toga,  smatrao  sebe  svojim  gospodarom.  I,  te  hrabre  vatrogasne
  brigade, sa svojom vodenom artiljerijom, čine se da stoje pred svojim osvajačem, na toliko puno mračnih
  površina, su paralizovane u prisustvu svog osvajača.


  U  drugim  stvarima  koje  se  odnose  na  bezbednost  i  zaštitu  ljudi,  videli  smo  koliko  je  nauka  postala
  pouzdana,  snagom  malih  uspeha,  u  ratu  čoveka  s  prirodom,  i  kako  teži  da  sebe  postavi  na  mesto
  Proviđenja  koje  je,  snagom  svog  trajanja,  jedina  apsolutna  nauka.  Početkom  ovog  veka,  na  primer,
  medicinska nauka i sanitet su ostvarili, u toku od samo nekoliko godina, veliki i divan napredak. Velika
  kuga koja je opustošila Evropu u XIV i XV veku i koja se povratila u XVII, kon-statovana je kao bolest

  koja zahteva poseban tretman, a njena večita zaraznost bila je pripisana nepoznavanju higijene i prljavim
  navikama u prethodnim vremenima. Naredna smrtonosna i teška kazna je, u velikoj meri, bila izbegnuta
  pronalaskom vakcine. Od Sangradoa do Sydenhama , od Paracelsusa do Jennera > umetnost lečenja je
                                                                                                6}7
                                                             16 17
  napravila veliki iskorak. Sposobnost bi se tada, možda, mogla opravdati da je rečeno da je čovek smrtan
  i  da  će  bolesti  često  biti  sa  smrtnim  posledicama;  ali  da  više  neće  biti  nemoćnog  otpora  i
  nepotrebnogpokolja Ijudi infektivnom bolešću  bez opštih pokolja, bez karnevala užasa i velikih praznika
                                                       }
  smrti.







  Oholo hvalisanje još nije nestalo sa usana, kada je iz misteriozne dubine najudaljenije Indije, iskočila
  utvara ili je to pokrenuo monstrum, daleko strašniji od svega što je ljudsko oko ikada videlo. Uz instikt,
  ništa  slabiji  od  tigra  iz  džungle  (gde  je  ova  užasna  pošast  rođena),  hvata  njuhom  krv  u  vazduhu,  taj
  nevidljivi  Ubica,  ta  strašna  sila  Svemoćne  Moći,  ta  užasna  Posledica  nekog  Dovoljnog  Uzroka,  njuši
  okuženost atmosfere Evrope i kreće na Zapad, na svoj uništavajući marš. Milioni mrtvih ostaju iza tog
  marša  kroz  Aziju,  ne  otkrivajući  ništa.  Oni  su  bili  nenaoružani,  neuki,  bez  podrške  ili  pomoći  nauke,
  neodbranjeni sa naukom. Kolera je bila za nju nedokučivi i nepobedivi Azreal, Anđeo Smrti.


  Ali, ona je došla u Evropu i zbrisala hodnike nauke, kao što je zbrisala indijska sela i persijske kanate.
  Ona  je  skakala  bešumno  i  spuštala  se,  uništavajući  stanovništvo  mnogih  gradova  sa  visokim  kulama,
  širokim pločnicima, čistih i dezinfikovanih gradova Zapada, kao i u Parijama Tandžora  i prljavih ulica
                                                                                                       18
  Stambola. U Beču, Parizu i Londonu, scene iz velike kuge su se ponovile.

  Bolesnikje prebačen u svoj krevet,


  Starateljje obigravao oko njega,


  Na uzvik: Iznesite vaše mrtve napolje,


  Mrtvačka kolica su pred vašim vratima!       19


  Da li je ovo bila presuda Svemogućeg Boga? Drzak bi bio onaj koji bi rekao da jeste, a bio bi još drskiji
  kada bi rekao da nije. Barem za Pariz, taj Evropski Vavilon, koliko često su se naredne reči proroka za
  ćerku Haldeje, damu kraljevstava, ispunile: Tvoja mudrost i tvoje znanje su tebe prome-nile i ti si rekla u
  svom srcu - ja sam i niko nije pored mene. Stoga će zlo doći po tebe; ti nećeš znati kada će sepodići;
   646   647   648   649   650   651   652   653   654   655   656