Page 172 - Jeremy Rifkin - Entropija, novi pogled na svijet
P. 172
aditivi i nedostatak vlakana u rafinisanom hlebu mogu
predstavljati ozbiljnu opasnost po vaše zdravlje. Na kraju,
energija koja je dodata mafinima u svakom koraku procesa bila
je beznačajna u poređenju sa energijom koja je rasipana u
svakom koraku procesa. Od ukupne količine energije koja se
koristi u prehrambenom sistemu, manje od 20 procenata zapravo
ide na uzgoj hrane. Preostalih 80 procenata se troši na preradu,
pakovanje, distribuciju i pripremu hrane. Skoro dvostruko više
energije se koristi za preradu vašeg engleskog mafina (33
procenta) nego što se koristi za uzgoj žitarica od kojih je
napravljen (18 procenata).13 Prehrambena industrija je sada
četvrti najveći industrijski potrošač energije u zemlji — posle
metala, hemikalija i nafte. Neki izvori procenjuju da prerada
hrane trenutno troši skoro 6 procenata energetskog budžeta
zemlje. Što se tiče industrije, očigledno je da što više to bolje.
Na primer, između 1963. i 1971. godine potrošnja hrane po glavi
stanovnika u Sjedinjenim Državama povećana je za 2,3 procenta.
Ali tonaža ambalaže je porasla za 33,3 procenta, a broj
pakovanja za 38,8 procenata.14 Uz rast ambalaže, pojavila se i
nova industrija: čitava armija „prehrambenih tehnologa“ sada je
zauzeta osiguravanjem da naša hrana dobije baš pravu veštačku
boju, miris, ukus, teksturu i tako dalje. Ništa se ne sme prepustiti
slučaju. Kao što jedan prehrambeni tehnolog kaže: „Teško je
takmičiti se sa Bogom, ali napredujemo.“ Zaista napreduju. Oko
500 miliona dolara sintetičkih hemikalija se dodaje našoj hrani
svake godine — 2.500 aditiva. Godine 1979, svaki Amerikanac
je konzumirao u proseku devet funti aditiva, što je skoro