Page 36 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Tek što sam joj htio na to skrenuti pažnju, kad odjednom ona
podigne glavu — i kapne na mene isti takav tintani osmijeh:
— Evo pisma. Da. Dobit ćete ga, dragi — da, da, dobiti.
Znao sam: pismo koje je ona pročitala — mora još proći i kroz
Ured Čuvara (mislim daje suvišno objašnjavati taj prirodni poredak)
i primit ću ga poslije 12. No, zbunio me upravo onaj osmijeh, kaplji­
ca tinte zamutila je moj proziran rastvor. I to toliko da se kasnije, na
gradilištu INTEGRALA nisam nikako mogao usredotočiti — i čak
sam jednom pogriješio u računu, što mi se nikada nije događalo.
U 12 sati — opet ružičasto-mrke riblje škrge, osmijeh i, na­
posljetku, pismo je u mojim rukama. Ne znajući zašto, nisam ga
pročitao odmah, tamo, već sam ga gurnuo u džep — i brže u svoju
sobu. Otvorio sam ga, preletio pogledom i — sjeo... To je bilo
službeno izvješće da se kod mene zapisao broj 1-330 i da se danas u
21 moram javiti njoj — niže je bila adresa.
Ne: poslije svega što je bilo, kad sam ja toliko nedvosmisleno
pokazao svoj stav prema njoj. I još nešto, ona čak nije ni znala: jesam
li bio u Uredu Čuvara — pa ona nije mogla nikako znati da sam bio
bolestan — i uopće, da nisam mogao... I bez obzira na sve--------------
U glavi mi se vrtio, zujao dinamo. Buddha, žuto — đurđice —
ružičasti polumjesec... Da i to — i to: danas je htjela k meni zaći O.
Da li joj pokazati ovaj dopis — koji se odnosi na 1-330? Ne znam:
ona neće povjerovati (pa kako zapravo i povjerovati?) da sam tu
sasvim nedužan, da sam potpuno... I znam: slijedi težak, besmislen,
apsolutno nelogičan razgovor... Ne, samo ne to. Neka se to riješi
mehanički: jednostavno ću joj poslati kopiju dopisa.
Užurbano sam stavljao dopis u džep — i vidio tu svoju užasnu
majmunsku ruku. Sjetio sam se, kako je ona, I, tada u šetnji uzela
moju ruku, gledala je. Zar ona doista...
Evo, petnaest do 21. Bijela noć. Sve je stakleno-zelenkasto. Ali to
je nekakvo drugačije — krhko staklo — ne naše — ne pravo, to je —
tanka, staklena ljuska, a pod ljuskom vrti se, juri, tutnji... I neću se
iznenaditi, ako se sada poput okruglog polaganog dima podignu uvis
vrhovi kupola slušaonica i ostarjeli mjesec nasmiješi se tintano —
kao ona, za stolićem jutros, i na svim se kućama odjednom spuste
rolete, a za roletama---------

36