Page 37 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 37

Čudan osjećaj: osjećao sam rebra — to su nekakve željezne šipke
          što smetaju — potpuno smetaju srcu, tijesno je, nema mjesta. Stajao
         sam kraj staklenih vrata sa zlatnim brojevima: 1-330. Ona je, leđima
         okrenuta prema meni sjedila za stolom i nešto pisala. Ušao sam...
            —  Evo...  —  pružio  sam  joj  ružičasti  bon.  —  Dobio  sam  danas
         dopis i javljam se.
            —  Kako  ste  točni.  Samo  minutu  —  dobro?  Sjednite,  samo  da
          završim.
            Opet  je  spustila  oči  na  pismo  —  što  se  to  kod  nje  za  spuštenim
          roletama  događa?  Što  će  reći  —  što  napraviti  za  sekundu?  Kako  to
          saznati, izračunati, kada je ona sva — odande iz divlje, drevne zem­
          lje snova.
            Gledao  sam  je  šuteći.  Rebra  —  željezne  šipke,  tijesno...  Kada
          ona  govori  —  njeno  je  lice  kao brzo,  blistavo kolo:  ne vidiš posebne
          žice. Ali sada je kotač — nepomičan. I vidio sam čudan spoj: tamne
          obrve  visoko  podignute  prema  sljepoočicama  —  podrugljiv  oštar
          trokut  okrenut  vrhom  prema  gore  —  dvije  duboke  bore,  od  nosa
          prema  kutovima  usta.  I  ta  dva  trokuta  kao  da  su  proturječila  jedan
          drugomu,  davali  čitavom  licu  taj  neugodni,  razdražujući  X  —  kao
          križ: lice iscrtano križem.
            Kotač se zavrtio, žice su se slile...
            —  Pa, vi niste bili u Uredu Čuvara?
            —  Bio sam... Nisam mogao, bio sam bolestan.
            —  Da.  Pa,  tako  sam  i  mislila:  nešto  vam  je  moralo  zasmetati  —
          bez  obzira  što  (oštri  zubi,  osmijeh).  Ali  zato  ste  sada  vi  —  u  mojim
          rukama.  Sjećate  se:  “Svaki  broj  koji  u  roku  od  48  sati  ne  prijavi  u
          Ured smatra se...”
            Srce  mi  je  tako  zalupalo  da  su  se  šipke  savile.  Kao  balavac  —
          glupo, kao balavac sam se nasanjkao, glupo sam šutio. I osjećao sam:
          zapleo sam se — ni rukom, ni nogom...
             Ustala  je  —  lijeno  se  protegnula.  Pritisnula  je  dugme,  s  laganim
          praskom pale su rolete sa svih strana. Bio sam odsječen od svijeta —
          sam s njom.
             Bila je tamo negdje meni za leđima, pokraj ormara. Junifa je šuš­
          tala,  padala  —  slušao  sam  —  sav  sam  slušao.  I  sjetio  sam  se...  ne:
          bljesnulo je u stotom djeliću sekunde...
             Nedavno sam trebao izračunati iskrivljenost ulične membrane no­
          vog tipa (sada te membrane bogato dekorirane na svim prospektima

                                                               37
   32   33   34   35   36   37   38   39   40   41   42