Page 52 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 52
Bilješka 14.
Koncept: “MOJ”. NE SMUEM. HLADAN POD.
Još uvijek o jučerašnjem događaju. Osobni Sat prije spavanja bio sam
zauzet i nisam sinoć mogao pisati. Ali u meni je sve to — kao iskle
sano, i zbog toga nekako — mora biti, zauvijek — taj neizdržljivo
hladan pod...
Navečer je k meni trebala doći O — to je bio njen dan. Spustio
sam se kod dežurnog da uzmem pravo na rolete.
— Što vam je — pitao je dežumi. — Danas ste nekako...
— Ja... bolestan sam.
U biti, to je i bila istina: ja sam, naravno, bolestan. Sve je ovo
bolest. I odmah sam se sjetio: da, pa potvrda... Opipao sam u džepu:
evo — šuška. Znači — dogodilo se, doista se dogodilo.
Dao sam papirić dežurnom. Osjećao sam kako su mi pocrvenili
obrazi; ne gledajući sam vidio: dežurni me začuđeno gleda...
I evo — 21:1/2. U sobi s lijeve strane — spuštene su rolete. U
sobi s desne strane — vidim susjeda: nad knjigom — njegova kvrga
va, neravna čela — i čelo — ogromna, žuta parabola. Hodam —
teško, teško: kako ću — poslije svega — s njom, s O? I s desne strane
jasno osjećam na sebi oči, jasno vidim bore na čelu — red žutih,
nečitkih redova; i zbog nečeg mi se čini — ti su redovi o meni.
U petnaest do 22 kod mene u sobi — radostan, ružičasti vihor,
čvrst prsten ružičastih ruku oko moga vrata. I evo osjećam: prsten je
sve slabiji, sve slabiji — prekinuo se — ruke se spustile...
— Vi niste onaj, onaj od prije. Vi niste moj!
— Kakva je to divlja terminologija: “moj”. Ja nikada i nisam
bio... — zapeo sam: palo mi je na pamet — ranije nisam bio, istina
je, ali sad... Jer ja sada ne živim u našem razumnom svijetu, nego u
drevnom, bezumnom svijetu korijena iz minus jedan.
Rolete padaju. Tamo, iza zida s desne strane, susjedu pada knjiga
sa stola na pod i kroz posljednju, trenutnu pukotinu između rolete i
poda — vidim: žuta ruka uhvatila je knjigu, a u meni: kad bih se
mogao svom snagom uhvatiti za tu ruku...
— Mislila sam — htjela sam vas sresti danas na šetnji. Imam
mnogo — trebam vam tako mnogo...
52
