Page 51 - Yegnevy Zamyatin - Mi

sam, pio, otkidao se, šuteći gledao u širom otvorene oči na mene —
i opet.
Polumrak soba, modro, šafran-žuto, tamnozeleni safijan, zlatan
osmijeh Buddhe, svjetlucanje zrcala. I — moj stari san, sada tako
jasan: sve je natopljeno zlatno-ružičastim sokom i sad će se preliti
preko ruba, prsnut će--------
Sazrelo je. I neizbježno, kao željezo u magnet, sa slatkom poko-
mošću egzaktnom apsolutnom zakonu — ulio sam se u nju. Nije bilo
ružičastog bona, nije bilo računa, nije bilo Jedine Države, nije bilo
mene. Bili su samo nježno-oštri stisnuti zubi, širom meni otvorene
zlatne oči — i kroz njih sam polako ulazio unutra, sve dublje. I tiši­
na — tek u uglu — tisuću milja dalje, kapaju kapi u umivaoniku i ja
— svemir, i od kaplje do kaplje — ere, epohe...
Ogmuvši junifu nagnuo sam se k I — i očima je upijao u sebe
posljednji put.
— Znala sam to... Znala sam tebe... — rekla je I, vrlo tiho. Brzo
je ustala, ogmula junifu i stalan svoj osmijeh-ugriz.
— Dakle, pali anđeo. Sad ste propali. Ne, ne bojite se? Pa, do
viđenja! Vratit ćete se sami. U redu?
Otvorila je vrata ormara s ugrađenim zrcalom; preko ramena —
na mene, čekala je. Poslušno sam izašao. No, tek što sam prešao
preko praga — odjednom imao sam silnu potrebu da me dotakne
ramenom — tek na sekundu ramenom, ništa više.
Bacio sam se nazad — u tu sobu gdje je ona još vjerojatno
zakopčavala junifu pred zrcalom, utrčao — i zaustavio se. Evo —
jasno vidim —još se ljulja starinska alka na ključu u vratima ormara,
a I — nema. Nikuda nije mogla izaći — izlaz iz sobe samo je jedan
— a ipak je nema. Sve sam pretražio, čak sam otvorio i ormar i opi­
pao šarene, drevne haljine: nikoga...
Bilo mi je tako neugodno, planetarni moji čitatelji, pričati vam o
tom savršeno nevjerojatnom događaju. Ali, što učiniti, ako je sve to
bilo upravo tako. Ali zar nije čitav dan, od samog jutra bio tako pun
nevjerojatnih stvari, zar sve to nije slično na drevnu bolest snoviđe­
nja? 1 ako je tako — zar nije svejedno: jedan apsurd više ili manje?
Osim toga, uvjeren sam: ranije ili kasnije svaki apsurd uspjet ću
uključiti u nekakav silogizam. To me umiruje, nadam se, umiruje i
vas...
... Kako sam pun! Kad bi znali kako sam pun!

51