Page 53 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 53
Draga, sirota O! Ružičasta usta — ružičasti polumjesec rožićima
naniže. Ali, ne mogu joj sve ispričati što se dogodilo — makar zbog
toga što bi tako i ona postala sudionica: znam, ona nema snage poči
u Ured Čuvara i dakle---------
O je ležala. Polako sam je poljubio. Ljubio sam tu naivnu buc
mastu boriću na zapešću, modre oči bile su zatvorene, ružičasti
mjesec polako se rastvarao — i ljubio sam je svu.
Odjednom jasno osjećam koliko je sve opustošeno, prazno. Ne
mogu, ne smijem. Treba — a ne smijem. Usne su mi se odmah
ohladile...
Ružičasti polumjesec je zadrhtao, ugasio se, zgrčio se. O je pre
bacila preko sebe pokrivač, zamotala se — licem u jastuk...
Sjedio sam na podu pokraj kreveta — kakav očajno-hladan pod,
sjedio sam šuteći. Nesnosna hladnoća odozdo — sve više, sve više.
Vjerojatno je — isto takva šutljiva hladnoća u modrim, nijemim
međuplanetarnim prostranstvima.
— Shvatite: nisam htio... — promrmljao sam ... — Ja sam svim
silama...
To je istina: ja, pravi ja — nisam htio! A opet: kojim joj riječima
reći. Kako joj objasniti, da željezo nije htjelo, ali zakon —
neizbježan, egzaktan---------
O je podigla lice s jastuka i, ne otvarajući oči, rekla:
— Odlazite — ali zbog suza ispalo je kao “otlasite” — i, eto, zbog
nečega zapamtio sam tu besmislenu sitnicu.
Sav proniknut hladnoćom, ukočen, izašao sam na hodnik. Tamo
iza stakla — lagani jedva primjetan dim magle. Ali pred noć sigurno
će se opet spustiti, pritisnuti svom snagom. Kakva će to biti noć?
O je šutke skliznula kraj mene, prema dizalu — lupnula su vrata.
Pričekaj — viknuo sam: bilo mi je strašno.
Ali, dizalo je već zujalo naniže, naniže, naniže...
Ona mi je otela R.
Ona mi je otela O.
Pa ipak, pa ipak...
53