Page 55 - Yegnevy Zamyatin - Mi

tati. San? Ali još uvijek osjećam: nerazumljiva slatka bol u desnom
ramenu — privinuvši se uz desno rame, I — kraj mene u magli.
“Voliš maglu?” Da, i maglu... sve volim, i sve je — napeto, novo,
začudno, sve je — dobro...
— Sve je — dobro — glasno sam rekao.
— Dobro? — okruglo izbečivši fajansne oči. — To jest, što je tu
dobro? Ako je tom nenumeriranom pošlo za rukom...znači, oni su —
posvuda, čitavo vrijeme, oni su tu, oni su — kraj INTEGRALA,
oni...
— Da, tko su onil
— A, kako bih ja to znao. Ali — osjećam ih — razumijete? Čita­
vo vrijeme.
— Ma, jeste li čuli: navodno su izumili nekakvu operaciju —
odstranjuju maštu?
(Neki dan sam, doista, nešto slično čuo.)
— Pa, znam. Kakve to veze ima s ovim?
— Takve, što bih ja da sam na vašem mjestu — otišao i zamolio
da mi naprave tu operaciju.
Na tanjuru se očito pojavilo nešto kiselo kao limun. Dragi moj —
njemu se učinila uvredljivom daleka aluzija da možda on ima
maštu... Uostalom, što sad: prije tjedan dana — i ja bih se vjerojat­
no uvrijedio. A sada — sada ne: zato što znam, daje imam — da sam
bolestan. I još znam — ne želim ozdraviti. Ne želim, eto. Po stakle­
nim smo se stepenicama popeli na vrh. Sve je — pod nama dolje —
kao na dlanu.
Vi koji čitate ove bilješke — tko god da jeste, ali i nad vama je
sunce. I ako ste i vi nekad bili tako bolesni, kao što sam ja sada — vi
znate, kakvo biva, kakvo može biti — sunce ujutro, poznajete to
ružičasto, prozračno, toplo zlato. I sam zrak — gotovo je ružičast, i
sve je prožeto nježnom sunčanom krvlju, sve je — živo: živo je i
mekano — kamenje; živo je i toplo — željezo; živi su i nasmiješeni
do posljednjeg — ljudi. Može se dogoditi za sat — sve će iščeznuti;
za sat — iskapat će ružičasta krv, ali još uvijek — živo je. I vidim:
pulsira i prelijeva se nešto u staklenim sokovima INTEGRALA,
vidim: INTEGRAL misli o velikoj i strašnoj svojoj budućnosti, o
teškom teretu neizbježne sreće koju će on ponijeti tamo, naviše,
vama, nepoznatima, vama, koji vječno tražite i nikada ne nalazite. Vi

55