Page 56 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 56

ćete naći, vi ćete biti sretni — vi morate biti sretni, i nećete još dugo
                                  čekati.
                                     Tijelo  INTEGRALA  skoro  je  gotovo:  elegantan,  izduženi  elip-
                                  soid  od  našeg  stakla  —  vječnog  kao  zlato,  gipkog  kao  čelik.  Vidio
                                  sam:  unutar  staklenog  tijela  pričvršćivali  su  poprečna  i  uzdužna
                                  rebra; na krmi su postavili postolje za ogromni raketni motor. Svake
                                  tri  sekunde  —  eksplozija;  svake  će  tri  sekunde  moćni  rep  INTE­
                                  GRALA  rigati  plamen  i  plinove  u  svemirsko  prostranstvo  —  i  letjet
                                  će, letjet će — plameni Timur-Lenk sreće...
                                     Vidio sam: prema Tayloru, odmjereno i brzo, po taktu, kao polu­
                                  ge  jednog  ogromnog  stroja,  dolje  su  se  naginjali,  pružali,  zaokretali
                                  ljudi. U rukama su im svjetlucale cjevčice: rezali su plamenom, pla­
                                  menom  su  spajali  staklene  unutarnje  stijenke,  kutove,  rebra,  šipove.
                                  Vidio  sam,  po  staklenim  tračnicama  polako  su  se  kotrljala  prozra-
                                  čno-staklena  čudovišta  —  dizalice  i  isto,  kao  i  ljudi,  poslušno  se
                                  povijale,  saginjale  i  provlačile  unutra,  u  utrobu  INTEGRALA  svoj
                                  teret.  I  to  je  bilo  isto,  očovječeni,  savršeni  ljudi.  To  je  bila  najviša,
                                  potresna ljepota, harmonija, glazba... Brže — dolje, k njima, s njima!
                                     I    evo — rame uz rame, sliven s njima, uhvaćen čeličnim rit­
                                  mom...  Ravnomjerni  pokreti:  gipko-okrugli,  rumeni  obrazi;  zrcalna,
                                  nepomračena  bezumljem  misli,  čela.  Plivao  sam  po  zrcalnom  moru.
                                  Odmarao sam se.
                                     I  odjednom jedan — spokojno se okrenuo prema meni:
                                     —  Pa, kako je: je li vam bolje danas?
                                     —  Kako, bolje?
                                     —  Pa — nije vas bilo jučer. Mi smo mislili — imate nešto opas­
                                  no ... — sjaji se čelo, osmijeh — djeteta, nevin.
                                     Krv  mi  je  šiknula  u  lice.  Nisam  mogao  —  nisam  mogao  slagati
                                  tim očima. Šutio sam, tonuo...
                                     Na  vrhu,  kroz  prozorčić,  pojavilo  se  fajansno  lice  sjajeći  okru­
                                  glom bjelinom.
                                     —  Hej,  D-503!  Molim  vas  ovamo!  Ovdje  smo,  shvaćate,  dobili
                                  čvrst  okvir  s  podupiračima,  gdje  glavni  faktori  proizvode  napreza­
                                  nje u kvadratnom iznosu.
                                     Ne  saslušavši  ga,  navrat-nanos  potrčao  sam  gore  k  njemu  —
                                  sramno  se  spasio  bijegom.  Nisam  imao  snage  podignuti  pogled  —
                                  titralo  mi  je  pred  očima  od  svjetlucavih,  staklenih  stepenica  pod

                                  56
   51   52   53   54   55   56   57   58   59   60   61