Page 76 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

Tada bi to postao privremeni dom za sve vrste nepozvanih gostiju, od kojih su

mnogi bili nepoželjni od početka, ili bi to postali ubrzo, nakon nekoliko pića.
Zabava je mogla biti i spontana kada bi neoprezan roditelj nekoga tinejdžera
otputovao iz grada. Tada bi oni koji su kružili okolo u automobilima ili
kamionetima primijetili da su svjetla upaljena, ali da obiteljskoga automobila
nema. To nikako nije bilo dobro. Stvari su mogle ozbiljno izmaknuti kontroli.

Nisu mi se sviđale tinejdžerske zabave. Ne prisjećam ih se s nostalgijom.
Bila su to sumorna događanja. Svjetla su bila prigušena tako da je prisebnost bila
na minimumu. Razgovor nije bio moguć zbog preglasne glazbe, a ionako je bilo
malo toga o čemu se moglo govoriti. Uvijek bi došla nekolicina lokalnih
psihopata. Svi su previše pili i pušili. Nad takvim je događajima uvijek visio

turoban i opresivan osjećaj besmisla i nikada se ništa nije događalo (ako ne
računamo ono kada je moj šutljivi prijatelj iz razreda pijan počeo mahati
nabijenom sačmaricom, ili kada je djevojka kojom sam se kasnije oženio
prezirno uvrijedila jednoga mladića dok joj je on prijetio nožem, ili kada se drugi
prijatelj popeo na visoko drvo, zanjihao na grani i polumrtav pao na leđa pokraj
logorske vatre koju smo naložili, a minutu poslije to je isto učinio njegov
budalasti prijatelj).

Nitko od nas nije znao što uopće radimo na tim zabavama. Nadamo se
navijačicama? Čekamo Godota? Iako bismo puno radije odabrali ove prve
(doduše, navijačice su bile prava rijetkost u našemu gradu), drugo je bilo bliže

istini. Umirali smo od dosade pa bi, pretpostavljam, bilo romantično vjerovati da
bismo spremno skočili na prvu priliku za nešto produktivnije. Ali nije bilo tako.
Svi smo prerano postali cinični, umorni od svijeta i držali se podalje od
odgovornosti sudjelovanja u debatnim klubovima, školama za pilote kadete i
školskim športovima koje su odrasli oko nas pokušavali organizirati. Činiti bilo
što nije bilo cool. Ne znam kakav je tinejdžerski život bio prije nego što su
„revolucionari" iz kasnih šezdesetih savjetovali svakoj mladoj osobi da se

ustima, uključi i otkači (turn on, tune in, drop out), je li 1955. bilo normalno da
tinejdžer svim srcem pripada nekom klubu? Dvadeset godina poslije posve
sigurno nije. Mnogi su se od nas uključili i zatim distancirali. Ali nije nas se
mnogo i uštimalo.

Želio sam biti negdje drugdje. Nisam bio jedini. Svi koji su naposljetku
napustili Fairview mojega djetinjstva već su u svojoj dvanaestoj godini znali da
će otići. Ja sam znao. Znala je to i moja supruga koja je odrasla sa mnom u istoj
ulici. Moji prijatelji koji su otišli i koji su ostali također su znali, bez obzira na to
koji su put odabrali. U obiteljima onih koji su bili fakultetski obrazovani to je