Page 78 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

tijek stvari. Mislio sam da svaka osoba koja se preseli poput mene ima - i želi -

iskustvo nalik feniksu. Ali to nije uvijek slučaj.
Jednoga dana, imao sam tada petnaestak godina, otišao sam s Chrisom i još
jednim prijateljem, Johnom, u Edmonton, grad od šesto tisuća ljudi. John nikada
nije bio u tako veliku gradu. To nije bilo neuobičajeno; između Fairviewa i
Edmontona leži osamsto milja. Ja sam bio u njemu mnogo puta, ponekad s

roditeljima, ponekad bez njih. Sviđala mi se anonimnost koju je grad pružao.
Volio sam nove početke. Volio sam bijeg iz turobne, dosadne adolescentske
kulture svojega mjesta. Nagovorio sam, dakle, dvojicu svojih prijatelja na to
putovanje. Ali oni nisu imali isto iskustvo. Čim smo stigli, Chris i John su željeli
kupiti travu. Zaputili smo se prema dijelovima Edmontona koji su nalikovali

onima najgorima u Fairviewu. Pronašli smo u zakutcima iste ulične prodavače
marihuane. Proveli smo vikend pijući u hotelskoj sobi. Iako smo prešli dugačak
put, nismo se nimalo udaljili od svojega mjesta.
Nekoliko godina kasnije posvjedočio sam jednomu drugom, još šokantnijem
primjeru. Odselio sam se u Edmonton da završim preddiplomski studij. Iznajmio

sam stan sa svojom sestrom, koja se školovala za medicinsku sestru. Ona je bila
tip osobe koji ne ostaje dugo na jednome mjestu. (Nekoliko godina poslije sadila
je jagode u Norveškoj, vodila safarije kroz Afriku, krijumčarila kamione po
Sahari kojom su harali Tuarezi i čuvala novorođenče gorile u Kongu.) Bili smo
udobno smješteni u novomu neboderu, s kojega je pucao pogled na široku dolinu

rijeke Sjeverni Saskatchewan. Iz stražnjega dijela stana imali smo pogled na
gradski horizont. U naletu entuzijazma kupio sam prekrasan novi Yamahin
piano. Stan je dobro izgledao.
Čuo sam glasine da se Ed - Chrisov mlađi brat - doselio u grad. Smatrao sam
da je to dobro. Jednoga me dana nazvao i pozvao sam ga da dođe. Želio sam

vidjeti kako mu ide. Nadao sam se da ostvaruje potencijal koji sam nekoć vidio u
njemu. No nije bilo tako. Ed se pojavio, stariji, ćelaviji i pogrbljen. Izgledao je
puno više poput mlada čovjeka kojemu ne ide dobro negoli poput perspektivne
mlade osobe. Oči su mu bile crveni prorezi ovisnika. Bavio se košnjom travnjaka
i povremenim uređenjem okoliša, što bi bilo sasvim u redu za izvanrednoga
studenta ili nekoga tko ne može bolje, ali za tako inteligentna čovjeka bila je to

upravo bijedna karijera.
Sa sobom je doveo prijatelja.

Toga se njegova prijatelja još bolje sjećam. Bio je potpuno dezorijentiran,
sasvim napušen, ukomiran. Njegova glava i naš lijepi, civilizirani stan kao da