Page 79 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

nisu pripadali istomu svemiru. I moja je sestra bila ondje. Poznavala je Eda.

Vidjela je takvo što i prije, ali ja svejedno nisam bio sretan što je Ed doveo toga
tipa u naš stan. Ed je sjeo. Sjeo je i njegov prijatelj, no činilo se da to uopće nije
primijetio. Bilo je tragikomično. Iako ukomiran, Ed je još imao dovoljno
pristojnosti da mu bude nelagodno. Popili smo pivo. Edov je prijatelj pogledao
prema gore i promrmljao: „Moje su čestice rasute po čitavu stropu.“ Nitko
nikada nije izgovorio istinitije riječi.

Odveo sam Eda sa strane i pristojno mu rekao da mora otići. Rekao sam mu
da nije trebao povesti toga beskorisnog nitkova. Kimnuo je glavom. Shvatio je.
Nakon toga sve je bilo samo gore. Nakon puno vremena njegov mi je stariji brat
Chris napisao pismo o takvim stvarima. Uključio sam to pismo u svoju prvu

knjigu, Mape značenja: Arhitektura vjerovanja, objavljenu 1999.: „Nekoć sam
imao prijatelje", napisao je. „Svakoga tko je prezirao sama sebe dovoljno da bi
mi mogao oprostiti moj samoprijezir.“
Što je to što je onemogućilo (ili, još gore, učinilo nevoljkim) Chrisa, Johna i
Eda da promijene prijatelje i poboljšaju okolnosti svojih života? Je li to bilo

neizbježno - posljedica njihovih osobnih ograničenja, bolesti i trauma iz
prošlosti? Naposljetku, ljudi se bitno razlikuju na razne načine, i strukturalne i
determinističke. Razlikuju se po stupnju inteligencije, koja je u velikoj mjeri
sposobnost učenja i transformacije. Ljudi imaju i vrlo različite osobnosti. Neki
su aktivni, drugi su pasivni. Treći su tjeskobni ili mirni. Na jednoga pojedinca

koji teži uspjehu dolazi drugi koji je lijen. Stupanj u kojemu su ove razlike
nepromjenjiv i važan dio pojedinca veći je nego što bi optimist mogao
pretpostaviti ili čak poželjeti. A tu su i bolesti, psihičke i fizičke, dijagnosticirane
ili ne, koje još više ograničavaju i oblikuju naše živote.
Chris je u svojim tridesetima doživio živčani slom, nakon što je dugi niz

godina bio na rubu ludila. Nedugo poslije počinio je samoubojstvo. Je li mu
obilna konzumacija marihuane pogoršala situaciju ili je to bila razumna
samopomoć? Na kraju krajeva, u državama u kojima je marihuana legalna, poput
Colorada, opalo je uzimanje lijekova protiv bolova koje propisuju liječnici.
Možda je marihuana olakšala, a ne pogoršala Chrisovu situaciju. Možda mu je
umanjila patnju, a ne pogoršala nestabilnost. Je li mu nihilistička filozofija

kojom se hranio utabala put do konačnoga sloma? Je li taj nihilizam bio
posljedica lošega zdravlja ili samo intelektualna racionalizacija njegove
nevoljkosti da preuzme odgovornost za život? Zašto je - poput svojega brata,
poput nekih mojih drugih prijatelja - neprestano birao mjesta i ljude koji nisu bili
dobri za njega?