Page 108 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

18

Ležim u krevetu, još drhtim. Ako namočiš rub čaše i prođeš
prstom po rubu, nastat će zvuk. Tako se sada i ja osjećam, poput
zvuka tog stakla. Poput zvuka riječi rasprsnuti. Hoću da budem s

nekim.

* * *

Ležim u krevetu, s Lukeom, njegova je ruka na mom zaobljenom
trbuhu. Nas smo troje u krevetu, ona se rita, okrećući se u meni.

Vani, s one strane prozora, olujna grmljavina, stoga je budna, oni
mogu čuti, oni spavaju, oni se mogu preplašiti, pa i ondje, uz

umirujuće srce što udara poput valova na obali oko njih. Blijesak
munje, posve blizu, Lukeove se oči načas zabijele.

Ne plašim se. Posve smo budni, kiša sada udara, polako ćemo i
pažljivo.
Da sam pomislila kako se to neće nikada više dogoditi, umrla

bih.
No, to nije točno, nitko ne umire od nedostatka seksa. Umiremo

od nedostatka ljubavi. Ovdje nema nikoga koga mogu ljubiti, svi
koje bih mogla ljubiti sada su mrtvi ili negdje drugdje. Tko zna gdje

su i kako se sada zovu? Možda ih i nema, kao što ni mene nigdje
nema za njih. I ja sam nestala osoba.

Povremeno vidim njihova lica kako u tami svjetlucaju poput
likova svetaca u starim stranim katedralama, na svjetlu svijeća na
propuhu; svijeća koje biste zapalili da se pokraj njih pomolite,

klečeći, dotičući čelom drvenu ogradu, nadajući se da će vam
molitva biti uslišana. Mogu ih prizvati, ali oni su samo prolazne

halucinacije. Jesam li kriva ako želim stvarno tijelo koje mogu
zagrliti? Bez njega sam i ja nestvarna. Mogu slušati otkucaje vlastita
srca kroz opruge u krevetu, mogu se pogladiti ispod suhe