Page 103 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

17

Evo što radim kad se vratim u svoju sobu.
Skidam odjeću i odijevam spavaćicu. Tražim komadić maslaca u
prstu desne cipele gdje sam ga sakrila poslije večere. U ormaru je

pretoplo, pa se napola otopio. Mnogo ga se upilo u papirnatu
salvetu u koju sam ga bila umotala. Sada ću imati putra u cipeli.

Nije mi to prvi put, jer kad god ima maslaca ili čak margarina,
spremam ga na taj način. Glavninu maslaca mogu skinuti s

podstave u cipeli krpicom za pranje ili toaletnim papirom iz
kupaonice, sutra.

Mažem lice maslacem, utrljavam ga u kožu na rukama. Nema
više ni losiona za ruke ni kreme za lice, ne za nas. Takve se stvari
smatraju ispraznima. Mi smo ambalaža, samo unutrašnjost našeg

tijela je važna. Vanjska se strana može stvrdnuti i smežurati, baš ih
briga, poput orahove ljuske. Tu su odluku donijele Supruge, o

odsutnosti losiona za ruke. Ne žele da budemo privlačne. Misle da
je situacija dovoljno loša i takva kakva jest.

Trik s maslacem naučila sam u Centru »Rahela i Lea«. Nazvali
smo ga Crvenim centrom jer je u njemu toliko toga bilo crveno.

Moja prethodnica u ovoj sobi, moja prijateljica s pjegama i smislom
za humor, zacijelo je činila isto, mazala se maslacem. Sve to radimo.
Sve dok to radimo, mažemo kožu maslacem da joj sačuvamo

mekoću, možemo vjerovati da ćemo jednoga dana izići odavde, da
će nas netko ponovno dotaknuti, iz ljubavi ili želje. Imamo vlastite

obrede, tajne.
Maslac je mastan i užeći će se, pa ću zaudarati na stari sir, ali je

barem organski, kako su nekad običavali reći.
Srozale smo se na takva pomagala.

* * *