Page 109 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

posteljine, u tami, ali i ja sam suha i bijela, tvrda, zrnasta; kao da

prolazim rukom preko tanjura suhe riže, ili preko snijega. Nešto je
mrtvo u tome, nešto napušteno. Ja sam poput sobe u kojoj se
jednom nešto događalo, a sada više ništa, u kojoj nema ničega osim

peluda korova što raste vani ispod prozora i što ga vjetar poput
prašine rastire po podu.

* * *

Evo što vjerujem.

Vjerujem da Luke leži potrbuške u guštiku, na isprepletenoj
paprati, smeđi listovi ispod tek rastvorenih zelenih, ili možda među

tisama, premda je prerano za crvene bobice. Od njega je ostalo:
kosa, kosti, vunena košulja u zelenim i crnim kockicama, kožnati

remen, radne čizme. Točno znam što je imao na sebi. U mislima
vidim njegovu odjeću, jasno kao na litografiji ili reklami u boji iz
prastarog ilustriranog tjednika, premda to nije njegovo lice, ne

vidim ga izrazito. Lice mu blijedi, vjerojatno zato što nije uvijek bilo
isto: lice mu je poprimalo različite izraze, odjeća nije.

Usrdno se nadam da je metak, ili možda dva ili tri, da je bilo više
od jednog pucnja, jedan za drugim, nadam se da je barem jedan
čisto, brzo i konačno prošao kroz lubanju, kroz mjesto gdje su se

stvarale sve predodžbe, da mu se odmah smračilo, da je osjetio
samo blijesak bola, nadam se muklog, poput riječi dum, samo

jedan, pa tišina.
Također vjerujem da Luke sjedi negdje u nekakvu

pravokutniku, u sivu betonu, na ležaju ili na rubu nečega, kreveta ili
stolice. Bog zna što ima na sebi. Bog zna u što su ga stavili. Bog nije

jedini koji zna, pa možda ima načina da se to dozna. Nije se brijao
godinu dana, premda ga šišaju kad god im se svidi, zbog uši, kažu.
Moram to ispraviti: ako režu kosu zbog ušiju, režu i bradu. Valjda.

Bilo kako bilo, ne rade to dobro, kosa je čupava, na potiljku je
cik-cak, ali to još i nije ono najgore, izgleda deset godina stariji,

dvadeset, povijen je kao starac, ima vrećaste podočnjake, male