Page 104 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Premazana maslacem ležim na svom samotnom krevetu, poput

prepečenca. Ne mogu spavati. U polutami zurim u slijepo oko na
žbuci usred stropa, koji također bulji dolje u mene, iako me ne
može vidjeti. Nema povjetarca, moje su bijele zavjese nalik na

zavoje, na gazu što beživotno visi i svjetluca u auri reflektora koji
noću osvjetljava ovu kuću; da to nije možda mjesec?

Presavijam plahtu, polako se dižem, nečujno, bosonoga, u
spavaćici, prilazim prozoru, poput djeteta, hoću vidjeti. Mjesec u

njedrima snijega što je tek pao. Vedro je, ali se nebo jedva razabire
zbog reflektorskog svjetla; ali da, na mutnom nebu doista plovi

mjesec, iznova, čežnjiv mjesec, trunak drevne stijene, božanstvo,
mig. Mjesec je kamen i nebo je puno smrtonosne željezarije, ali, o
Bože, kako li je ipak lijepo.

Kako žarko želim da je Luke ovdje. Želim biti u zagrljaju i čuti
svoje ime. Želim biti cijenjena, ne kao sada; želim biti dragocjenija.

Ponavljam svoje prijašnje ime, podsjećam se svega što sam nekada
mogla učiniti, dojma što sam ga ostavljala.

Želim nešto ukrasti.

* * *

Na hodniku gori noćna svjetiljka, u dugom prostoru tinja blago

ružičasto svjetlo; hodam, spuštam pažljivo jedno stopalo, pa drugo,
ništa ne škripi, hodam na prostiraču kao po šumskom tlu, šuljajući

se, ustreptala srca, kroz kuću u noći. Nisam na svom mjestu. Ovo je
posve protuzakonito.

Spuštam se mimo ribljeg oka na zidu hodnika, vidim svoj bijeli
oblik, nalik na šator, kosa mi pokriva leđa poput grive, oči

svjetlucaju. Ovo mi se sviđa. Nešto radim, na vlastitu ruku. Aktivna
sam. Aktivirana. Htjela bih ukrasti nož iz kuhinje, ali nisam za to
spremna.

Stižem do dnevne sobe, vrata su pritvorena, šuljam se unutra,
ostavljam vrata odškrinuta. Drvo cvili, ali tko je tako blizu da ga

čuje? Stojim u sobi i čekam da mi se zjenice rašire, kao u mačke ili