Page 113 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

19

Sanjam da sam budna.
Sanjam da ustajem iz kreveta i hodam sobom, ne ovom sobom,
te izlazim kroz vrata, ne ova vrata. Kod kuće sam, u jednom od

mojih domova, ona trči da me dočeka u svojoj maloj zelenoj
spavaćici sa suncokretom sprijeda, bosonoga, dižem je u naručje i

osjećam kako me grli rukama i nogama, i plačem jer znam da nisam
budna. Ponovno sam u ovom krevetu, pokušavam se probuditi,

budim se i sjedam na rub kreveta, i ulazi moja majka s
poslužavnikom i pita me da li mi je bolje. Kad sam kao dijete bila

bolesna, morala je izostati s posla i ostati kod kuće. No, nisam ni
sada budna.
Poslije tih snova doista se budim, i znam da sam stvarno budna,

jer je na stropu vijenac, i zavjese vise poput bijele kose utopljenice.
Osjećam se drogiranom. Pomišljam i na to da me možda drogiraju.

Možda je sve ovo što doživljavam samo paranoidna iluzija.
Nema nade. Znam gdje sam i tko sam, i koji je danas dan. To su

prave provjere, i ja sam duševno zdrava. Duševno je zdravlje
dragocjen imetak; zgrtala sam ga kao što su ljudi nekad zgrtali

novac. Štedim ga, pa ću ga imati dovoljno kad dođe vrijeme.

* * *

Sivilo prodire kroz zavjese, magličasto svjetlo, danas nije baš
sunčano. Ustajem iz kreveta, prilazim prozoru, kleknem na klupicu
ispod prozora, na tvrdi jastučić, na VJERU, i gledam kroz prozor.

Nemam što vidjeti.
Pitam se što se dogodilo s druga dva jastučića. Sigurno ih je bilo

tri, nekada. NADA i LJUBAV, gdje li su ih sakrili? Serena Joy je
uredna. Ne bi bacila ništa što se nije posve istrošilo. Jedan Riti,
jedan Cori?