Page 105 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

sove. Stari parfem, prašina s tkanine pune mi nosnice. Kroz zavjese

se probija magličasto svjetlo reflektora, izvana, gdje nedvojbeno
patroliraju dva muškarca. Vidjela sam ih, odozgora, iza svojih
zavjesa, tamne sjene, siluete. Sada nazirem obrise, svjetlucanje iz

zrcala, na podlošcima svjetiljki, vazama, nejasne obrise sofe poput
oblaka u sumraku.

Što da uzmem? Nešto što neće nedostajati. U šumi u ponoć,
magični cvijet. Uvelu narcisu, ne onu iz aranžmana suhog cvijeća.

Ubrzo će baciti narcise jer počinju zaudarati. Kao i Serenine
ustajale isparine, ogavan smrad njezina pletiva.

Tapkam u mraku, nailazim na stolić do sofe, opipavam ga.
Nešto zvecka, zacijelo sam nešto srušila. Napipavam narcise,
hrskave na suhim rubovima, mlohavih stabljika, otkidam ih

prstima. Zgnječit ću ih i nekamo zgurati. Pod madrac. Ostaviti ih
ondje, da ih nađe sljedeća žena, ona koja će doći poslije mene.

Ali, netko je u sobi, iza mene.
Čujem korak, tih poput mojega, škripanje istog parketa. Vrata

se iza mene zatvaraju uz tihi škljocaj prekidajući svjetlo. Kočim se:
bijelo je bila greška. Ja sam snijeg na mjesečini, pa i u tami.

Zatim šapat: »Nemoj vrisnuti. Sve je u redu.«
Kao da bih vrisnula, kao da je sve u redu. Okrećem se: lik, to je
sve, nejasni odsjaj jagodica, bezbojnih.

On staje pred mene. Nick.
»Što radiš ovdje?«

Ne odgovaram. I on je ovdje protupropisno, sa mnom, ne smije
me odati. Ni ja njega; zasad smo na istom. Hvata me za ruku,
privlači me, spušta svoja usta na moja, što li će još nastati od tolika

odricanja? Bez riječi. Oboje drhtimo, kako bih rado. U Sereninu
salonu, uz suho cvijeće, na kineskoj prostirci, njegovo mršavo tijelo.

Potpuno nepoznat muškarac. Da pukneš, da pucaš u nekoga. Ruka
mi se spušta, kako bi bilo, mogla bih otkopčati, a tada. Preopasno

je, on to zna, odguravamo jedno drugo, ne previše. Previše
povjerenja, previše opasnosti, svega je već previše.