Page 110 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 110

grimizne vene popucale su mu na obrazima, tu je i ožiljak, ne, rana,

             još  nije  zarasla,  boje  tulipana  pri  vrhu  stapke,  spušta  se  lijevom
             stranom  lica  gdje  se  nedavno  raspuklo  meso.  Tijelo  se  tako  lako
             ozlijedi,  tako  lako  uništi,  sastoji  se  samo  od  vode  i  kemijskih

             spojeva, jedva nešto više nego u meduzi što se suši na pijesku.
                  Ruke ga bole kad ih pomakne, bolan mu je svaki pokret. Ne zna

             zašto je optužen. Problem. Mora postojati nešto, nekakva optužba.
             Zašto bi ga inače držali, zašto već nije mrtav? Zacijelo zna nešto što

             oni žele znati. Ne mogu zamisliti. Ne mogu zamisliti da im nije već
             rekao, što god to bilo. Ja bih.

                  Okružen je smradom, vlastitim, smradom životinje stiješnjene u
             prljavu  kavezu.  Zamišljam  ga  kako  se  odmara,  jer  ne  bih  mogla
             podnijeti pomisao na njega u bilo koje drugo doba, baš kao što ne

             mogu  zamisliti  ništa  dalje  od  njegova  ovratnika,  od  manšeta.  Ne
             želim razmišljati o tome što su napravili s njegovim tijelom. Ima li

             cipele? Nema, a pod je hladan i vlažan. Zna li da sam ovdje, živa, da
             mislim  na  njega?  Moram  u  to  vjerovati.  U  skučenim  prilikama

             morate u svašta vjerovati. Sada vjerujem u prijenos misli, vibracije
             u eteru, u takvu bljuzgu. Nikada prije nisam u tako nešto vjerovala.

                  Također  vjerujem  da  ga  nisu  ni  stigli  ni  sustigli,  da  je  uspio,
             stigao  na  obalu,  preplivao  rijeku,  prešao  granicu,  dovukao  se  na
             drugu obalu, na otok, cvokoćući; probio se do prve farmerske kuće,

             da  su  ga  pustili  unutra,  najprije  sumnjičavo,  ali  poslije,  kad  su
             shvatili tko je, bili su ljubazni, ne od onih koji bi ga prijavili, možda

             su  kvekeri,  oni  će  ga  prokrijumčariti  u  unutrašnjost,  od  kuće  do
             kuće,  žena  mu  je  dala  tople  kave  i  komplet  muževe  odjeće.
             Zamišljam odjeću. Tješim se odijevajući ga u toplo.

                  Stupio  je  u  vezu  s  ostalima,  zacijelo  postoji  pokret  otpora,
             izbjeglička  vlada.  Vjerojatno  ondje  ima  nekoga  tko  se  o  svemu

             brine. Vjerujem u otpor kao što vjerujem da nema svjetla bez sjene;
             ili prije, da nema sjene ako nema i svjetla. Mora postojati pokret

             otpora, jer odakle inače svi ti zločinci na televiziji?
                  Mogla  bih  svakog  dana  dobiti  njegovu  poruku.  Stići  će  na
   105   106   107   108   109   110   111   112   113   114   115