Page 111 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

najneočekivaniji način, preko najnevjerojatnije osobe, preko

nekoga od koga se tomu nikada ne bih nadala. Pod mojim
tanjurom, na poslužavniku? Gurnut će mi je u ruku dok budem
pružala bonove preko tezge u Svemesu.

U poruci će pisati da moram biti strpljiva: prije ili poslije on će
me izvući odavle, naći ćemo je, gdje god su je strpali. Ona će nas se

sjetiti, pa ćemo nas troje opet biti zajedno. U međuvremenu moram
izdržati, čuvati se za poslije. Ono što mi se dogodilo, što mi se

događa, neće mu biti uopće važno, on me voli bez obzira na sve, zna
da nisam kriva. I to će pisati u poruci. To je poruka, koja možda

nikada neće stići, koja me drži na životu. Vjerujem u tu poruku.
Stvari u koje vjerujem ne mogu sve biti istinite, ali jedna mora
biti. No, vjerujem u njih sve, u sve tri verzije o Lukeu, u sve

istodobno. U ovom trenutku, čini mi se, samo mi te proturječnosti
pomažu da u bilo što vjerujem. Spremno ću dočekati istinu, kakva

god bila.
Vjerujem i u to. Možda je i to neistinito.

Na jednom nadgrobnom spomeniku blizu najstarije crkve
uklesan je prikaz sidra i pješčanog sata, te riječi U nadi.

U nadi. Zašto su ih napisali iznad mrtve osobe? Je li to nada
mrtvih ili živih?
Nada li se Luke?