Page 106 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

»Pošao sam te tražiti« kaže on, dišući mi gotovo u uho. Htjela

bih pružiti ruku, okusiti njegovu kožu, on budi u meni glad. Njegovi
se prsti pokreću, opipavaju moju ruku ispod rukava spavaćice, kao
da mu ruka ne želi slušati razum. Kako li je samo ugodno kad te

netko dodiruje, kad te netko tako pohlepno osjeća i želi, kad tako
pohlepno osjećaš i želiš. Luke, ti bi to znao, ti bi to razumio. Ti si tu,

u drugom tijelu.
Sranje.

»Zašto?« pitam. Zar mu je tako dogustilo da će riskirati i
večeras doći u moju sobu? Sjećam se muškaraca što vise o kukama

za Zidu. Ovo je gotovo neizdržljivo. Moram pobjeći, natrag na
stubište, prije no što se potpuno izgubim. Njegova je ruka sada na
mom ramenu, drži me čvrsto i mirno, teška je, pritišće kao vruće

olovo. Hoće li me to stajati glave?
Kukavica sam, mrzim pomisao na bol.

»On mi je zapovjedio« kaže Nick. »Želi te vidjeti. U svom
uredu.«

»Što hoćeš time reći?« pitam. Vjerojatno misli na Zapovjednika.
Želi me vidjeti? Što misli time, vidjeti? Zar mu nije dosta mene?

»Sutra« kaže, jedva čujno. U tamnoj sobi udaljavamo se jedno
od drugoga, polako, kao da nas je privukla sila, struja, pa rastavile
ruke iste jakosti.

Pronalazim vrata, okrećem okruglu kvaku, prsti na hladnu
porculanu, otvaram ih. To je sve što mogu.