Page 114 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Čuje se zvono, digla sam se prije njega, prije vremena. Odijevam

se i ne gledam dolje.

* * *

Sjedim na stolici i razmišljam o riječi stolica. Može značiti Svetu
stolicu, pa način izvršenja smrtne kazne, sadržaj crijeva. No, sva ta
značenja nemaju nikakve neposredne međusobne veze.

Takvim se litanijama služim da se saberem.
Ispred mene je poslužavnik, a na poslužavniku čaša soka od

jabuke, vitaminska pilula, žlica, tanjur s kriškama smeđeg
prepečenca, zdjelica s medom i još jedan tanjur s čašicom za jaje,

koja nalikuje na žensko poprsje u suknjici. Suknjica grije ispod sebe
drugo jaje. Čašica za jaje je od bijelog porculana s plavom prugom.

Prvo je jaje bijelo. Pomičem čašicu, pa je sada obasjava
vodenasto sunčevo svjetlo što dopire kroz prozor i pada na
poslužavnik, čas jače čas slabije. Kora jajeta je glatka ali i zrnata; na

suncu se mogu razabrati zrnca kalcija, poput mjesečevih kratera.
To je goli krajolik, a ipak savršen; pustinja u kakvu su odlazili sveci

da im obilje ne zaokupi misli. Vjerojatno je Bog tako izgledao - kao
jaje. Možda na Mjesecu ima života u unutrašnjosti, a ne na površini.
Jaje se sada zažarilo kao da ima vlastitu energiju. Osjećam

intenzivno zadovoljstvo gledajući jaje.
Sunce se gubi i jaje blijedi.

Vadim jaje iz čašice i pipam ga. Toplo je. Žene su nekada nosile
takva jaja između dojki koje su služile kao inkubator. Bio je to

zacijelo ugodan osjećaj.
Minimalistički život. Užitak je jaje. Blaženstva što se mogu

nabrojiti prstima jedne ruke. No, vjerojatno bih tako morala
reagirati. Ako imam jaje, što još treba da poželim?
U skučenim prilikama želja za životom povezana je s čudnim

predmetima. Htjela bih imati kućnog ljubimca: pticu ili, recimo,
mačku. Nešto poznato. Bilo što poznato. I štakor bi bio dobar u

nuždi, ali nema izgleda. Ova je kuća i suviše čista.