Page 115 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Žličicom otkidam vrh jajeta i jedem sadržaj.

* * *

Dok jedem drugo jaje, začujem sirenu, najprije iz velike daljine,

kako zavija prema meni između velikih kuća i pokošenih travnjaka,
slabašan zvuk poput kukčeva zujanja, zatim sve bliži, otvoreniji,
poput cvijeta što se otvara i prelazi u trubicu. Sirena nešto

objavljuje. Spuštam žlicu, srce mi ubrzano kuca, ponovno prilazim
prozoru: hoću li ugledati plavo, za nekog drugog a ne za mene? No,

vidim kako zakreće za ugao, prilazi cestom, zaustavlja se ispred
kuće, još tuli i crveno je. Radost za svijet, rijetka ovih dana.

Ostavljam drugo jaje nedojedeno, žurim k ormaru da uzmem ogrtač
i već čujem korake na stubištu i glasove koji me zovu.

»Požuri« kaže Cora »neću te čekati cijeli dan« i pomaže mi s
ogrtačem, čak se smješka.
Gotovo trčim hodnikom, čini mi se da skijam stubama, prednji

je ulaz širom otvoren, pa danas mogu izići kroz njega. Ondje stoji
Čuvar i salutira. Počela je padati kiša, sipiti, i zrak se puni

bremenitim mirisom zemlje i trave.
Crveni Rodomobil parkiran je na kolnom prilazu. Stražnja su
vrata otvorena i ja se penjem unutra. Prostirka na podu je crvena,

na prozore su navučene crvene zavjese. Unutra su već tri žene,
sjede na klupama koje se uzduž protežu s obje strane. Čuvar

zatvara i zaključava dvostruka vrata i penje se sprijeda, sjeda
pokraj vozača; kroz prozor od armiranog stakla vidim njihove

zatiljke. Kola kreću, a mi se naglo zanosimo, dok iznad naših glava
sirena vrišti: Mjesta, mjesta!

»Tko?« obraćam se ženi do sebe; govorim joj u uho ili tamo gdje
bi uho moglo biti ispod bijelog oglavlja. Buka je strašna, pa moram
gotovo vikati.

»Warrenova« odgovara mi vičući. Grabi mi impulzivno ruku i
stišće je dok se zanosimo na zavoju; okreće se prema meni, pa joj

vidim lice, suze joj se slijevaju niz lice, ali suze čega? Zavisti,