Page 17 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

3

Izlazim kroz stražnja vrata, u vrt, prostran i njegovan: travnjak
u sredini, vrba, žalosne mace; duž rubova cvjetne gredice na kojima
sada venu sunovrati, a tulipani otvaraju čaške prosipajući boju.

Tulipani su crveni, tamniji, grimizni prema stapki, kao da ih je
netko ozlijedio, pa im sada rane zacjelju-ju.

Vrt je domena Zapovjednikove Supruge. Dok gledam kroz svoj
armirani prozor, često je ondje vidim kako kleči na jastučiću, sa

svijetloplavom koprenom preko široka vrtlarskog šešira, uz bok
košara s velikim škarama i komadićima uzice za vezanje cvijeća.

Čuvar, dodijeljen Zapovjedniku, naređuje pokazujući štapom.
Mnoge Supruge imaju takve vrtove, nešto čime će upravljati, što će
održavati i o čemu će se brinuti.

Nekada sam imala vrt. Sjećam se mirisa prekopane zemlje,
debelih lukovica što sam ih držala u ruci, punoće, reska šuškanja

sjemenja kroz prste. Tako bi vrijeme brže prošlo. Katkad
Zapovjednikova Supruga naredi da joj se iznese stolica, pa samo

sjedi na njoj, u svom vrtu. Iz daljine to djeluje kao prizor spokoja.
Sada nije ovdje, pa se počinjem pitati gdje je; ne volim

neočekivano nabasati na Zapovjednikovu Suprugu. Možda šije u
dnevnoj sobi, s lijevom nogom na klupici, zbog artritisa. Ili plete
šalove za Anđele na fronti. Gotovo i ne mogu vjerovati da su

Anđelima potrebni takvi šalovi; bez obzira na to, oni što ih splete
Zapovjednikova Supruga vrlo su dotjerani. Ona i ne haje za uzorak

križića i zvjezdica što ih pletu mnoge druge Supruge, ne smatra ga
izazovnim. Njenim šalovima marširaju jeleni, ili orlovi, ili ukočeni

čovjekoliki likovi, dječak i djevojčica, djevojčica i dječak. Nisu to
šalovi za odrasle muškarce nego za djecu.

Ponekad mi se čini da te šalove uopće ne šalju Anđelima, već
paraju i ponovno namataju u klupka iz kojih se iznova pletu šalovi.