Page 148 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

24

Vraćam se, polumračnim hodnikom i uza stube, prigušenim
koracima, neopazice u svoju sobu. Onde sjedam na stolicu, ne
palim svjetlo, u svojoj crvenoj haljini, sva zakopčana. Jasno možeš

razmišljati samo odjevena.
Treba mi perspektiva. Privid dubine što ga stvara okvir,

raspored oblika na ravnoj površini. Perspektiva je potrebna. Inače
imaš samo dvije dimenzije. Inače živi s licem prignječenim uza zid,

sve je golem prvi plan, detalji, groplanovi, kosa, tkanje plahte,
molekule lica. Vlastita koža ti je put geografske karte, dijagram

ispraznosti, s mrežom sićušnih cesta što nikamo ne vode. Inače
živiš u trenutku. A ja to neću.
No, živim u njemu, tu sam gdje sam, nema bijega. Vrijeme je

klopka. Ja sam se u nju uhvatila. Moram zaboraviti svoje tajno ime i
sve putove natrag. Ja sam sada Fredova, i živim ovdje.

Živi u sadašnjosti, iskoristi ga koliko god možeš, to je sve što
imaš.

Vrijeme je za inventar.
Imam trideset i tri godine. Imam smeđu kosu. Visoka sam

metar šezdeset osam bez cipela. Imam problema da se sjetim kako
sam nekada izgledala. Imam zdrave jajnike. Imam još jednu šansu.
Međutim, nešto se promijenilo, sada, večeras. Okolnosti su se

izmijenile.
Mogu nešto tražiti. Vjerojatno ne mnogo, već nešto.

Muškarci su seksualne mašine, govorila je Tetka Lydia, ne
mnogo više od toga. Žele samo jedno. Morate naučiti manipulirati

njima, za svoje dobro. Motajte ih oko prsta; to je metafora. To je
prirodno. Dio Božjeg plana. Tako je to.

Tetka Lydia nije stvarno izrekla te riječi, ali se smisao
podrazumijevao u svemu što je zaista govorila. Lebdio je iznad