Page 150 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 150

Intervjui  s  tada  još  živim  ljudima  bili  su  snimljeni  u  boji.

             Najbolje  se  sjećam  intervjua  s  jednom  ženom,  ljubavnicom
             upravnika  jednog  od  onih  logora  u  koje  su  zatvarali  židove  prije
             smaknuća. Ubijali su ih u pećima, rekla mi je majka; no, nije bilo

             nikakve slike tih peći, pa sam njene riječi u mislima poistovjetila s
             predodžbom pećnice i smatrala da se sve to zbivalo u kuhinjama.

             Djetetu je takva predodžba osobito strašna. Pećnice su povezane s
             kuhanjem, a kuhanje prethodi jelu. Mislila sam da su te ljude pojeli.

             Što, u određenom smislu, i nije bilo netočno.
                  Taj je čovjek bio okrutan i brutalan, tako su barem govorili. A

             ljubavnica - majka mi je objasnila riječ ljubavnica, nije bila nimalo
             sklona  zavaravanju,  imala  sam  slikovnicu  s  reljefnim  prikazom
             spolnih organa već od četvrte godine - ljubavnica je nekada bila vrlo

             lijepa. Prikazali su njezinu crnobijelu snimku s još jednom ženom, u
             dvodijelnim kupaćim kostimima, u cipelama s debelim potplatom i

             šeširima široka oboda, ukrašenima cvijećem i perjem, kakvi su se
             nosili u to doba; oči su prekrile naočalama u obliku mačjih očiju i

             sjedile na ležaljkama pokraj bazena. Bazen je bio uz njhovu kuću,
             nedaleko od logora s pećima. Žena je rekla da nije zapažala ništa

             neuobičajeno. Tvrdila je da ne zna ništa o pećima.
                  U doba intervjua, četrdeset-pedeset godina poslije, umirala je
             od emfizema. Stalno je kašljala, bila je vrlo mršava, gotovo kost i

             koža,  ali  je  još  pazila  na  izgled.  (Pogledaj,  rekla  je  moja  majka,
             napola joj zavideći, napola joj se diveći. Još pazi na izgled.) Bila je

             brižljivo  našminkana,  s  debelim  slojem  maskare  na  vjeđama  i  s
             crvenilom na jagodicama, iznad kojih je koža bila nategnuta poput
             gumene rukavice na ruci. Oko vrata je nosila bisere.

                  On nije bio čudovište, rekla je. Ljudi kažu da je bio čudovište, ali
             nije bio.

                  O čemu li je mogla razmišljati? Ne o mnogo čemu, čini mi se; ne
             o  prošlosti,  ne  u  to  doba.  Razmišljala  je  o  tome  kako  da  ne

             razmišlja.  Vremena  nisu  bila  normalna.  Pazila  je  na  izgled.  Nije
             vjerovala  da  je  on  čudovište.  Nije  bio  čudovište,  u  njenim  očima.
   145   146   147   148   149   150   151   152   153   154   155