Page 151 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Vjerojatno je imao poneku simpatičnu crtu: zviždao je, falš, pod

tušem; volio je šampinjone; zvao je svoga psa Liebchen i prisiljavao
ga da moli za komadić sirova odreska. Kako li je lako bilo kome
izmisliti čovječnost. Podleći toj napasti. On je veliko dijete,

vjerojatno je govorila sama sebi. Srce bi joj se topilo, gladila bi mu
kosu iznad čela, ljubila ga u uho, ali ne samo zato da bi nešto

izvukla iz njega, već zbog poriva da smiri, da ispravi. Sve je u redu,
ne brini, govorila bi kad se budio iz noćnih mora. Znam da ti je

teško. Zacijelo je u to vjerovala, jer kako bi inače mogla nastaviti
živjeti? Bila je posve obična, ispod te ljepote. Vjerovala je u ljudski

odnos, bila je dobra prema svojoj sluškinji židovki, bolja no što je
trebala biti.
Nekoliko dana pošto su snimili taj intervju, ona se ubila. I to su

rekli na televiziji.
Nitko je nije pitao je li ga voljela ili nije. Sada se uglavnom

sjećam samo šminke.

* * *

Ustajem, u tami, počinjem se raskopčavati. A tada nešto čujem,
u svom tijelu. Slomila sam se, nešto je puklo, vjerojatno to čujem.
Šum se diže, prodire s mjesta loma, navire mi u lice. Bez

upozorenja: nisam se u mislima usredotočila na ovdje ili ondje, ni
na što. Ako šum provali iz mene, pretvorit će se u smijeh,

preglasan, prejak, netko će me sigurno čuti, a zatim će biti
užurbanih koraka i zapovijedi i tko zna čega još? Mišljenje: izljev

osjećaja neprimjeran situaciji. Lutajuća maternica, kako su nekada
tvrdili. Histerija. A zatim šprica, pilula. To je moglo biti

smrtonosno.
Objema rukama stišćem usta kao da ću povratiti, padam na
koljena, a smijeh mi kuha u grlu poput lave. Zavlačim se u ormar,

privlačim koljena bradi, ugušit ću se. Bole me rebra od susprezanja,
drhtim, tresem se, seizmički, vulkanski, eksplodirat ću. Crvenilo se

širi ormarom, ushićenje se rimuje s rođenjem, o, kad bih mogla