Page 149 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

njezine glave, poput zlatnih mota iznad svetaca, iz mračnijih

vremena. I poput njih ona je djelovala ukočeno i bestjelesno.
No, kako u to uklopiti Zapovjednika, onakvog kakav postoji u
svojoj radnoj sobi, sa svojim slagaljkama riječi i svojom čežnjom,

radi čega? Da bih se s njim igrala, da bih ga nježno poljubila, kao da
mi to nešto znači.

Znam da to moram ozbiljno shvatiti, tu njegovu čežnju. Mogla bi
biti važna, mogla bi biti pasoš, mogla bi biti moja propast. Ne

smijem se s time šaliti, moram dobro razmisliti. No, što god
poduzela, razmišljam dok sjedim ovdje u tami i dok reflektori

osvjetljavaju oval mog prozora, izvana, kroz zavjese, tanke i
prozirne poput vjenčanice, poput ektoplazme, i dok jednom rukom
pridržavam drugu, malo se njišući naprijed-natrag, što god učinila,

u svemu tome ima nečeg radosnog.
Htio je da s njim slažem riječi i poljubim ga kao da mi to nešto

znači.
To je nešto najbizarnije što mi se dogodilo, ikada dogodilo.

Sve je u kontekstu.

* * *

Sjećam se jedne televizijske emisije; reprize jedne davne

emisije. Bilo mi je valjda sedam-osam godina, premalo da je
shvatim. Takve je emisije voljela gledati moja majka: povijesne,

obrazovne. Pokušala mi je objasniti emisiju, kasnije, reći mi da se to
doista dogodilo, ali za mene je to bila samo priča. Mislila sam da ju

je netko izmislio. Vjerojatno sva djeca tako misle, o svakoj povijesti
prije njihove. Ako je to samo priča, nije tako zastrašujuća.

Bila je to dokumentarna emisija o jednom od ratova, s
intervjuima, odlomcima iz suvremenih filmova, crnobijelih, i
fotografijama. Ne sjećam se svega dobro, ali se sjećam kvalitete tih

filmova i slika, sve kao da je bilo prekriveno smjesom sunca i
prašine i tamnih sjena što su se protezale ispod obrva tih ljudi i duž

jagodica.