Page 144 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

ničega čime bih mu uzvratila pozdrav.

Mislim da ću se rasplakati.
Zacijelo je to opazio, jer me gleda, iznenađen, malo se mršti, što
radije objašnjavam zabrinutošću, premda bi to mogla biti samo

srdžba. »Možeš sjesti ovdje« kaže mi. Privlači stolicu i postavlja je
ispred pisaćeg stola. Zatim obilazi stol i sjeda za njega, polako i, čini

mi se, izvještačeno. Taj mi čin kaže da me ni u kojem slučaju nije
doveo ovamo da me dotakne protiv moje volje. Smješka se. Smješak

mu nije ni zloslutan ni grabežljiv. Samo smiješak, službeni smiješak,
prijateljski, ali malo suzdržan, kao da sam mače u izlogu. Koje

gleda, ali ne namjerava kupiti.
Sjedim uspravno na stolici, ruku sklopljenih na krilu. Čini mi se
da mi stopala u ravnim crvenim cipelama ne dodiruju potpuno pod.

Premda, naravno, dodiruju.
»Zacijelo ti je ovo neobično« kaže on.

Samo ga gledam. Eufemizam za godišnju nagradu, običava reći
moja majka. Običavala je.

Osjećam se kao slatka vuna: šećer i zrak. Stisneš li me, pretvorit
ću se u slabašnu vlažnu grudicu otužna ružičastog crvenila.

»Mislim da je malo čudno« dodaje kao da sam mu odgovorila.
Mislim da bih na glavi trebala imati šešir, svezan mašnicom
ispod brade.

»Želim…« kaže on.
Trudim se da se ne prignem. Da? Da da? Pa, što? Što želi? No,

neću mu odati svoju nestrpljivost. Tu se nešto trampi, nečim će se
trgovati. Ona koja ne oklijeva, izgubljena je. Ja ništa ne dajem,
samo prodajem.

»Htio bih…« kaže on ponovno. »Ovo će zvučati glupo.« Izgleda
doista zbunjen, smeten, onako kako su muškarci nekada izgledali.

Dovoljno je star da se sjeti tog izgleda, da pamti kako su ga žene
nekada smatrale privlačnim. Mladi ne znaju za te trikove. Nisu se

nikada morali njima služiti.
»Htio bih da se igraš sa mnom slaganja riječi« kaže.