Page 146 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

je stubište mračna ulica. Odgovaram mu da se ne bojim. Otvaramo

vrata njegove radne sobe, samo ih odškrinemo, pa osluškujemo
čuje li se nešto na hodniku.
Ovo je kao na spoju. Kao šuljanje u studentski dom u sitne sate.

Ovo je urota.
»Hvala ti« kaže on. »Na igri.« Zatim dodaje: »Htio bih da me

poljubiš.«
Razmišljam kako bih rastavila kotlić u zahodu, kotlić u

kupaonici, na večer kupanja, brzo i tiho, tako da me Cora na stolici
pred vratima ne čuje. Mogla bih izvaditi šiljatu polugu i sakriti je u

rukav, pa je prokrijumčariti u Zapovjednikovu radnu sobu, sljedeći
put, jer poslije takva zahtjeva uvijek slijedi sljedeći put, pristala ili
ne pristala. Zamišljam sebe kako prilazim Zapovjedniku, ljubim ga,

ovdje, nasamu, skidam mu jaknu kao da mu dopuštam nešto više ili
ga na to pozivam, kao da mu prilazim iz prave ljubavi, grlim ga i

polako izvlačim polugu iz rukava i naglo mu zabijam oštricu među
rebra. Zamišljam krv kako šiklja iz njega, vrela poput juhe, putena, i

slijeva se preko mojih ruku.
Zapravo, uopće ne razmišljam o takvim stvarima. Ubacujem ih

tek poslije. Možda sam trebala o tome razmišljati, tada, ali nisam.
Kako rekoh, ovo je rekonstrukcija.
»Dobro« kažem. Prilazim mu i prinosim zatvorene usne

njegovima. Osjećam miris losiona za brijanje, uobičajenog, blagi ton
naftalina koji mi je dobro poznat. No, on je poput nekoga koga sam

tek upoznala.
On se odmiče, gleda me odozgo. Ponovno onaj smiješak,
smiješak smetenjaka. Kakve li otvorenosti. »Ne tako« kaže. »Kao

da ti to nešto znači.«
Bio je tako tužan.

I ovo je rekonstrukcija.