Page 143 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

nikada nisam bila, u koju žene ne ulaze. Ni Serena Joy ne ulazi

ovamo, a za spremanje se brinu Čuvari. Kakve se tajne, kakvi muški
totemi skrivaju u njoj?
Rečeno mi je da uđem. Otvaram vrata, ulazim u sobu.

* * *

S druge strane je normalan život. Trebala bih reći: s druge

strane život je naizgled normalan. Tu je, dakako, pisaći stol i na
njemu kompjudikt, ispred njega crni kožnati naslonjač. Na pisaćem

stolu je i jedna lončanica, pisaći pribor, papiri. Na podu je
istočnjački čilim, tu je i kamin u kojem ne gori vatra. Mala sofa,

prekrivena smeđim plišem, televizor, stolić i nekoliko stolica.
No, svi su zidovi prekriveni policama za knjige. Pune su knjiga.

Knjige i knjige i knjige, nadohvat ruke, nema brava, nema kutija.
Nije čudo što ne smijemo unutra. To je oaza zabranjenih stvari.
Trudim se da ne zurim oko sebe.

Zapovjednik stoji pred ognjištem bez ognja, okrenut leđima
prema njemu, s jednim laktom na okviru od izrezbarena drveta, s

drugom rukom u džepu. To je proučena poza, poza što podsjeća na
seoskog plemića, na ljepotana iz ilustriranog časopisa za muškarce.
Vjerojatno se unaprijed odlučio za tu pozu. Kad sam pokucala,

vjerojatno je pritrčao kaminu i podbočio se. Trebalo bi da ima crni
povez, preko oka, kravatu s potkovama.

Lako je meni razmišljati o svim tim stvarima, u stakatu,
razdraženo. Ismijavajući se u sebi. Zapravo me hvata panika.

Činjenica je da se strahovito plašim.
Ništa ne govorim.

»Zatvorite vrata za sobom« kaže on, posve uljudno. Zatvaram
vrata i okrećem se.
»Zdravo« kaže on.

To je stari oblik pozdravljanja. Nisam ga odavno čula, već
godinama. Čini mi se deplasiranim u takvim okolnostima, čak

smiješnim, skokom natrag u vremenu, štosom. Ne mogu se sjetiti