Page 145 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Posve sam ukočena. Lice mi je nepomično. Znači, to se radi u

zabranjenoj sobi! Scrabble! Slagalica riječi! Najradije bih prasnula u
smijeh, vrištala od smijeha, pala sa stolice. Nekada su se tom igrom
zabavljale starice, starci, ljeti ili u penzionerskim domovima, kad

nije bilo ničeg zanimljivog na televiziji. Ili nedorasla mladež,
nekada, vrlo, vrlo davno. Moja je majka imala tu igru, držala ju je

negdje straga u ormaru, na hodniku, među kartonskim kutijama s
ukrasima za božično drvce. Jednom me pokušala zainteresirati za

tu igru kad mi je bilo trinaest godina, kad sam bila zlovoljna,
bezvoljna.

Sada je to, dakako, nešto drugo. Sada je zabranjena, nama. Sada
je opasna. Sada je nedolična. Nešto što ne može raditi sa
Suprugom. Sada je poželjna. Sada se kompromitirao. Kao da mi je

ponudio drogu.
»Dobro« kažem, kao da mi je svejedno. Zapravo, jedva govorim.

Ne kaže zašto se želi sa mnom igrati slaganja riječi. Ja ga i ne
pitam. Samo vadi kutiju iz jedne ladice pisaćeg stola i otvara je.

Unutra su poznate plastificirane drvene kockice, ploča podijeljena
na kvadrate, mali držači za namjštanje slova. Istresa kockice sa

slovima na pisaći stol i okreće ih. Za trenutak i ja mu se
priključujem.
»Znaš kako se igra?« pita. Potvrđujem glavom.

Igramo dvije partije. Slažem: larinks, valencija, dunja, zigota.
Držim te sjajne kockice glatkih rubova, opipavam slova. Opip je

puten. To je sloboda, tračak slobode. Hrom, slažem. Grlo. Kakve li
raskoši. Kockice su kao bomboni, mentol-bomboni, hladne kao oni.
Pepermint. Rado bih metnula jedan u usta. Zacijelo imaju okus na

ljepak. Slovo B. Bombon, s blagim okusom kiseline na jeziku,
ukusan.

Dobivam prvu partiju. Puštam ga da pobijedi drugu: još nisam
otkrila uvjete nagodbe po kojima ću moći nešto tražiti.

Napokon mi kaže kako je vrijeme da pođem kući. Upravo tim
riječima: idi kući. Misli na moju sobu. Pita me da li se bojim, kao da