Page 152 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 152
umrijeti od smijeha.
Prigušujem ga naborima obješena ogrtača, stišćem oči iz kojih se
probijaju suze. Nastojim se pribrati.
Malo kasnije sve jenjava, poput napadaja padavice. Evo me, u
ormaru. Nolite te bastardes carborundorum. Ne mogu ga vidjeti u
tami, ali vršcima prstiju napipavam sićušna urezana slova, kao šifru
na Brajevu pismu. Taj mi tekst više nije toliko nalik na molitvu
koliko na zapovijed da se nešto učini, ali što? Meni je, u svakom
slučaju, beskoristan, prastari hijeroglif s izgubljenim tumačenjem.
Zašto je to napisala, zašto se trudila? Odavde nema izlaza.
Ležim na podu i dišem prebrzo, pa sporije, ravnomjernije kao
na vježbama za bezbolni porođaj. Sada čujem još samo zvukove iz
svoga srca, otvaranje i zatvaranje, otvaranje i zatvaranje, otvaranje.
