Page 154 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

25

Prvo što sam čula idućeg jutra bio je vrisak i tresak. Cori je ispao
poslužavnik s doručkom. To me probudilo. Još sam ležala napola u
ormaru, s glavom na smotanom ogrtaču. Zacijelo sam ga povukla s

vješalice i zaspala ondje; na trenutak se nisam mogla sjetiti gdje
sam. Cora je klečala do mene. Osjetila sam njezinu ruku na svojim

leđima. Ponovno je vrisnula kad sam se pomakla.
Što se dogodilo? upitala sam. Okrenula sam se na bok i brzo se

uspravila u sjedeći položaj.
O, rekla je. Mislila sam.

Što je mislila?
Pa… rekla je.
Jaja su se prolila na podu, bilo je tu narančina soka i slupana

stakla.
Moram ti donijeti drugi, rekla je. Kakva šteta. Što si radila na

podu? Vukla me je da me podigne, da pristojno stanem na noge.
Nisam joj htjela reći da nisam ni bila u krevetu. Ne bih ni znala

kako da joj to objasnim. Rekla sam joj da sam se zacijelo
onesvijestila. To također nije bilo dobro, jer se za to uhvatila.

To je jedan od početnih znakova, rekla je razdragano. To i
povraćanje. Trebala je znati da je prošlo premalo vremena, ali je
ipak bila puna nade.

Ne, nije od toga, rekoh. Sjedila sam na stolici. Sigurna sam da
nije od toga. Samo mi se zavrtjelo u glavi. Samo sam sjedila, i sve

se oko mene smračilo.
Valjda od napora, rekla je, od jučer i od svega toga. Iscijedilo

te.
Mislila je na Rađanje, i ja sam se složila s njom. Dotad sam već

sjedila na stolici, a ona je klečala na podu kupeći krhotine stakla i
jaja i skupljajući ih na poslužavniku. Dio soka od naranče upila je