Page 156 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

sam dana naišla na Serenu Joy kako kleči na jastuku u vrtu, sa

štapom do sebe na travi. Rezala je sjemene tobolce vrtnim škarama.
Promatrala sam je sa strane dok sam prolazila noseći košaru s
narančama i janjećim odrescima. Ciljala je, namještala o trice, pa

rezala grčevitim trzajem ruku. Je li je možda počeo hvatati artritis?
Ili je to bio blitzkrieg, kamikaze koji se obara na nabrekle genitalije

cvijeća? Na plodnicu. Rezanjem tobolaca u lukovici se, navodno,
pohranjuje više energije.

Sveta Serena, na koljenima, čini pokoru.
Često sam se tako zabavljala sitnim, zlobnim i oporim šalama o

njoj; ali ne dugo. Nije bilo uputno zadržavati se promatrajući
Serenu Joy s leđa.
Čeznula sam zapravo za škarama.

* * *

Zatim su došle perunike, uzdigle su se prekrasne i svježe na

visokim stapkama, poput puhana stakla, poput zamrznuta pljuska
vode pastelnih boja, svijetloplave, svijetloljubičaste, modre, pa

tamnije, baršunaste i tamnoljubičaste, nalik na crne mačje uši na
suncu, i djevojačka srca, toliko ženstvena da je bilo čudno što ih već
davno nisu iskorijenili. Ima nečeg subverzivnog u tom Sereninu

vrtu, u tim zakopanim stvarima što provaljuju uvis, bez riječi, na
svjetlo, kao da hoće naglasiti, reći: sve ušutkano energično će tražiti

riječ, premda ćutke. Vrt kao u Tennysona, opojnih, iscrpljujućih
mirisa, podsjeća me na riječ omama. Sunčevo se svjetlo, dakako,

slijeva na njega, ali toplina se diže i sa cvijeća, možeš je osjetiti: kao
kad držiš dlan tik iznad nečije ruke, ramena. Vrt diše u toplini,

udiše je. Zavrtjelo bi mi se od božura i karanfila kad bih u to doba
prošla vrtom.
Vrba se sva okitila, ali mi nimalo ne pomaže svojim značajnim

šapatom. Sastanak, kaže mi, terase; sibilanti mi klize kičmom, kao
u groznici, kao u zimici. Ljetna mi haljina šušti uz bedra, pod

nogama mi raste trava, krajičkom oka nazirem ritam u granju: