Page 157 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

perje, lepršanje, kolorature, drvo se stapa s pticom, podivljala

metamorfoza. I boginje su sada moguće, i zrak je prožet čežnjom. I
opeke na kući postaju mekše, taktilne; kad bih se naslonila na njih,
bile bi tople i podatne. Zaista je neobično kako uskraćivanje može

djelovati. Je li ga obuzela vrtoglavica, slabost, kad je jučer na
kontrolnoj stanici ugledao moj gležanj, kad sam ispustila

propusnicu i pričekala da mi je on podigne? Nikakav rupčić,
nikakva lepeza, koristim ono što mi je pri ruci.

Zima nije toliko opasna. Potrebna mi je tvrdoća, studen,
krutost; ne ova težina, kao da sam dinja na peteljci, ta fluidna

zrelost.

* * *

Zapovjednik i ja smo se nagodili. Nije to prva takva nagodba u
povijesti, premda oblik što ga je poprimila nije uobičajen.
Posjećujem Zapovjednika tri noći na tjedan, uvijek poslije

večere, ali samo na znak. Taj znak je Nick. Ako polira auto kad
polazim u kupovinu ili kad se vraćam i ako mu je šešir nakrivljen ili

ga uopće nema, tada odlazim. Ako njega nema ili ako mu šešir stoji
ravno, tada ostajem u svojoj sobi, kako je uobičajeno. Na večeri
Obreda, dakako, ništa od toga ne dolazi u obzir.

Problem je u Supruzi, kao uvijek. Poslije večere ona odlazi u
spavaću sobu odakle me eventualno može čuti dok se šuljam

hodnikom, premda pazim da budem vrlo tiha. Ili ostaje u dnevnoj
sobi marljivo pletući beskrajne šalove za Anđele, proizvodeći sve

više metara zakučastih i beskorisnih vunenih ljudi: njezin oblik
prokreacije, zacijelo. Vrata dnevne sobe obično su odškrinuta kad

je ona unutra, pa se ne usuđujem proći mimo njih. Ako sam dobila
znak, a ne uspijem sići stubištem ili proći hodnikom mimo dnevne
sobe, Zapovjednik shvaća. Zna moju situaciju, nitko bolje od njega.

On zna sva pravila.
Međutim, povremeno Serena Joy izlazi i posjećuje bolesne

Supruge drugih Zapovjednika; to su jedine kuće u koje može