Page 208 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

pile, i registriram nedoličnu riječ: nešto novo. Namješta mi klupko

na ispružene ruke, počinje namatati. Kao da sam vezana, sputana;
bolje rečeno, uhvaćena u mrežu. Vuna je siva i upila je vlagu iz
zraka, doima se poput pomokrene pelene; njen me zadah donekle

podsjeća na vlažnu ovcu. Lanolin će mi barem koristiti rukama.
Serena namata, cigareta joj tinja u kutu usana i odašilje

zamaman dim. Namata polako, mučeći se zbog sve bolesnijih ruku,
ali odlučno. Možda pletenjem ispituje snagu vlastite volje; možda je

čak boli. Možda joj je liječnik propisao deset redova pravo, deset
krivo. Premda mora napraviti više od toga. Vidim to zimzeleno

drveće i geometrijske dječake i djevojčice u drugačijem svjetlu:
dokaz njezine tvrdoglavosti, ali ne potpuno odbojne.

* * *

Moja majka nije plela ni radila ništa slično. No, kad god bi iz
čistionice donijela odjevne predmete, svoje fine bluze, zimske

kapute, sačuvala bi ziherice, spajala ih u lančić. Zatim bi ga negdje
pričvrstila - na krevet, jastuk, naslon stolice, na rukavicu za

hvatanje vrućih lonaca - da ih ne izgubi. Zatim bi ih zaboravila.
Naišla bih na njih, tu i tamo, u kući, u kućama; na tragove njezine
prisutnosti, ostatke zaboravljene namjere, poput znakova na cesti,

koji vas skreću na put što ne vodi nikamo. Vraćanje na ljubav
prema domu i životu u kući.

* * *

»Onda« kaže Serena. Prestaje namatati, ostavljajući mi ruke još

ovjenčane životinjskim runom, pa vadi opušak iz usta da bi ga
ugasila. »Još ništa?«

Znam o čemu govori. Nema baš toliko tema o kojima bismo nas
dvije mogle razgovarati; nemamo baš mnogo zajedničkog osim te

tajanstvene i neizvjesne teme.
»Ne« kažem »ništa.«
»Šteta« kaže. Teško ju je zamisliti s bebom. No, za dijete bi se