Page 209 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

uglavnom brinule Marthe. Ipak bi voljela da zatrudnim, da tome

već jednom dođe kraj i da joj se maknem s puta, dosta joj je znojne
isprepletenosti, putenih trokuta ispod njezina zvjezdanog
baldahina sa srebrnim cvijećem. Mir i tišina. Ne mogu zamisliti da

bi mi iz bilo kojih drugih, razloga poželjela toliko sreće.
»Tvoje vrijeme istječe« kaže. Nije to pitanje nego konstatacija.

»Da« kažem neodređenim glasom.
Pokušava pripaliti novu cigaretu, prtlja upaljačem. S njezinim je

rukama nedvojbeno sve gore i gore. No pogriješila bih kad bih joj
ponudila da to učinim umjesto nje, uvrijedila bi se. Bilo bi pogrešno

zapaziti slabost na njoj.
»Možda on ne može« kaže.
Ne znam na koga misli. Misli li na Zapovjednika ili Boga? Ako

misli na Boga, trebala je reći neće. I jedno i drugo je krivovjerje.
Samo žene ne mogu, samo žene koje ostaju uporno zatvorene,

oštećene, defektne.
»Ne« kažem. »Možda on ne može.«

Podižem glavu i gledam je. Ona spušta pogled. Prvi put da smo
jedna drugoj pogledale u oči, poslije dugo vremena. Od prvog

susreta. Trenutak se oteže između nas, sumoran i nepromijenjen.
Ona nastoji prozrijeti shvaćam li situaciju.
»Možda« kaže, držeći cigaretu koju nije uspjela pripaliti.

»Možda bi trebala pokušati na drugi način.«
Misli li ona zguza? »Koji drugi način?« pitam. Moram ostati

ozbiljna.
»S drugim muškarcem« kaže.
»Znate da ne smijem« kažem, brižljivo prikrivajući srdžbu. »To

je protuzakonito. Kazna vam je poznata.
«Da» kaže. Moje je riječi ne iznenađuju, o svemu je temeljito

promislila. «Znam da ne smiješ službeno. Ali, takve se stvari rade.
Žene to često rade. Stalno.

»Mislite, s liječnicima?« kažem, sjećajući se sućutnih smeđih
očiju, ruke bez rukavice. Prošli put kad sam išla na pregled ondje je