Page 244 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

ostalima. Ne priča im mnogo o meni, ne mora. Kaže da sam nova, a

oni me gledaju, pa zaboravljaju i razgovaraju o drugim stvarima.
Moja maska služi svrsi.
Stalno me drži za ruku, i dok govori, uspravlja se, prsa mu se

šire, glas mu poprima sve mladenačkiju živahnost i sklonost za
šalu. Čini mi se da se pravi važan. Pravi se sa mnom važan, pred

njima, i oni to shvaćaju, pristojni su, ne diraju me, ali pogledom
odmjeravaju moja prsa, noge. Bez ikakva ustručavanja. Ali, pravi se

i preda mnom važan. Hoće mi pokazati svoju moć. Krši pravila,
njima pod nosom, izruguje im se, ništa mu ne mogu. Možda je

dosegao ono stanje opijenosti što ga, navodno, potiče moć, stanje u
kojem vjeruješ da si neophodan, pa stoga smiješ sve, apsolutno sve
što ti padne na pamet. Čak mi dvaput namiguje kad smatra da ga

nitko ne gleda.
Ponaša se kao balavac i djeluje stoga pomalo tugaljivo; ali mogu

ga shvatiti.
Kad se ispucao, vodi me do kićene sofe sa cvjetićima, kakve su

nekada imali u hotelskim predvorjima; posebno se sjećam jednog
cvjetnog uzorka, ružičastih cvjetića u secesijskom stilu na

tamnoplavoj pozadini. »Vjerojatno te bole noge« kaže »u tim
cipelama.« Ima pravo, i zahvalna sam mu. Sjednem, i on sjedne do
mene. Stavlja mi ruku oko ramena. Tkanina mi grebe kožu,

nenaviknutu na dodir u posljednje vrijeme.
»Pa?« kaže. »Što misliš o našem malom klubu?«

Ponovno se ogledam. Ima svakakvih muškaraca, kako sam
odmah zamijetila. Pokraj vodoskoka stoji skupina Japanaca u
svijetlosivim odijelima, a na drugom kraju nazirem u kutu bijelu

mrlju: Arapi u dugim haljama, nalik na kupaće ogrtače, s prugastim
oglavljem.

»To je klub?« pitam.
»Pa, tako ga zovemo, među nama.«

»Mislila sam da su ovakve stvari strogo zabranjene« kažem.
»Pa, službeno jesu« kaže. »Ali, svi smo mi ipak ljudska bića.«