Page 242 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

37

Prolazimo hodnikom i kroz još jedna ravna siva vrata, pa još
jednim hodnikom, s prigušenim svjetlima i prostirkom na podu, u
boji pečurke, smeđe-crvenoj. Duž njega su vrata, s brojevima,

stotinu jedan, stotinu dva, onako kako brojiš kad sijevne da znaš
gdje će udariti. Ovo je hotel, znači. Iza jednih vrata čuje se smijeh,

muški i ženski. Odavno ga nisam čula.
Izlazimo u natkriveno centralno dvorište. Široko je i visoko; diže

se nekoliko katova, do prozora na vrhu. Usred dvorišta je fontana,
okrugla, iz koje štrca voda u obliku maslačka koji je otišao u sjeme.

Tu i tamo vide se lončanice, pa i drveće, s balkona se spuštaju
povijuše. Dizala s ovalnim staklenim stijenama klize gore-dolje
zidovima poput divovskih mekušaca.

Znam gdje sam. Već sam ovdje bila: s Lukeom, poslije podne,
mnogo puta, davno. I tada je to bio hotel. Sada je pun žena.

Stojim mirno i zurim u njih. Ovdje mogu zuriti, gledati oko sebe,
jer nema bijelih krila da me u tome spriječe. Osjećam da mi je glava,

bez njih, neobično lagana; kao da je lišena težine ili sadržaja.
Žene sjede, šeću, lijeno postajkuju, naslanjaju se jedna na

drugu. S njima su pomiješani muškarci, mnogo muškaraca, ali u
tamnim uniformama ili odijelima, toliko međusobno sličnih, da čine
samo nekakvu vrstu pozadine. Naprotiv, žene su odjevene kao u

tropima, imaju na sebi svakovrsnu svijetlu i vedru odjeću. Neke su
okićene slično kao i ja, perjem i šljokicama, s kostimom visoko

izrezanim oko bedara i s niskim dekolteom. Neke su u rublju iz
prijašnjeg doba, kratkim spavaćicama, bejbidolkama, prigodnim

prozirnim negližeima. Neke su u kupaćim kostimima,
jednodijelnim ili dvodijelnim; jedna nosi nekakvu kukičanu stvar s

jakovskim kapicama preko bradavica. Neke su u gimnastičkim
hlačicama i prslučiću, neke u trenirkama kakve su nekad prikazivali