Page 243 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

na televiziji, tijesno pripijenima, s raznobojnim pletenim štitnicima

za noge. Ima ih čak nekoliko u odjeći kakvu su nekad nosile
studentice, predvodnice navijača, u kratkim pletenim suknjicama i
majicama s golemim slovima preko prsiju. Vjerojatno su morale

pribjeći takvu šarenilu, poslužiti se onim što su uspjele nekako
nabaviti ili spasiti. Sve su našminkane; odvikla sam se vidjeti

šminku, jer mi njihove oči izgledaju prevelike, pretamne i presjajne,
njihova usta precrvena, prevlažna, previše me podsjećaju na krv; s

druge strane, djeluju mi previše lakrdijaški.
Prizor je vedar na prvi pogled. Poput plesa pod maskama; sve

su nalik na preveliku djecu, u odjeći što su je pronašle u starim
škrinjama. Raduju li se tome? Možda, ali jesu li je one odabrale?
Teško je razabrati samo pogledom.

Prostorija vrvi razgolićenim butinama. Odvikla sam se od njih.
»Ovo je kao šetnja u prošlost« kaže Zapovjednik. Glas mu odaje

zadovoljstvo, čak užitak. »Ne čini ti se?«
Pokušavam se sjetiti da li je prošlost izgledala upravo ovako.

Više nisam sigurna. Znam da je u njoj bilo takvih stvari, ali mi se
ovo šarenilo čini nekako drugačijim. Film o prošlosti i prošlost nisu

isto.
»Da« kažem. Moji se osjećaji ne bi mogli svesti na jednu jedinu
riječ. U svakom slučaju, te me žene ne ispunjavaju očajem, ne

šokiraju. Znam da su se na neki način odmetnule. Službeno one ne
postoje, a ipak su ovdje. I to je već nešto.

»Opusti se« kaže Zapovjednik. »Odat ćeš se. Ponašaj se
prirodno.« Vodi me dalje. Vidim da ga je zapazio neki muškarac,
pozdravio ga i krenuo prema nama. Zapovjednik steže nadlakticu.

»Samo mirno« šapće. »Ništa se ne boj.«
Samo šuti, kažem sama sebi, i pravi se glupom. To valjda ne bi

trebalo biti tako teško.

* * *

Zapovjednik razgovara umjesto mene, s ovim muškarcem i s