Page 239 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

»Fenomenalno« kaže. Već je sav uzbuđen; kao da se spremamo

na zabavu.
Prilazi ormaru i vadi pelerinu s kapuljačom. Svijetloplave je
boje, boje namijenjene Suprugama. Valjda i ona pripada Sereni.

»Navuci kapuljaču preko lica« kaže. »Zbog kontrole. Pazi da ne
razmažeš šminku.«

»A propusnica?« pitam.
»Ne brini« kaže. »Imam je za tebe.«

I tako polazimo.

* * *

Klizimo sve mračnijim ulicama. Zapovjednik me drži za desnu
ruku kao da smo pubertetlije u kinu. Stežem oko sebe

nebeskoplavu pelerinu, kao što dolikuje Supruzi. Kroz tunel
kapuljače vidim Nickov potiljak. Šešir mu propisno stoji, propisno
sjedi, propisno drži glavu, sav je po propisu. Kao da me svojim

držanjem osuđuje, ili mi se to samo čini? Zna li što li nosim pod
pelerinom, je li to on nabavio? Ako jest, obuzima li ga zbog toga

srdžba, požuda ili zavist, ili bilo što? Nešto nas povezuje: oboje smo
zapravo nevidljivi, samo služimo svrsi. Pitam se da li mu je to jasno.
Kad je Zapovjedniku otvorio vrata automobila, a zatim i meni,

pokušala sam mu uhvatiti pogled, navesti ga da me pogleda, ali se
ponašao kao da me ne vidi. Zašto i bi? Posao mu je lak, obavlja sitne

zadatke, pravi sitne usluge, i zašto bi sve to ugrozio?
Kontrole prolaze bez problema, sve ide glatko, kako je

Zapovjednik i rekao, premda mi srce lupa i osjećam kako mi krv
navire u glavu. Ukenjat ćeš se, rekla bi Moira.

Nakon druge kontrole Nick kaže: »Ovdje, gospodine?« i
Zapovjednik potvrđuje.
Automobil staje uz pločnik, i Zapovjednik kaže: »Morat ću te

sada zamoliti da legneš na pod automobila.«
»Na pod?«

»Moramo proći kroz glavni ulaz« kaže, kao da bih trebala znati