Page 240 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

što misli. Upitala sam ga kamo idemo, ali mi je odgovorio da me želi

iznenaditi. »Suprugama je pristup zabranjen.«
Stoga liježem na pod, i automobil ponovno kreće, pa sljedećih
nekoliko minuta ne vidim ništa. U pelerini je zagušljivo i vrlo toplo.

To je zimska pelerina, ne ljetna, pa zaudara na naftalin. Sigurno ju
je uzeo iz skladišta, uvjeren da ona neće ništa opaziti. Pomaknuo je

noge kako bih imala više mjesta. Čelo mi je ipak na njegovim
cipelama. Još se nikada nisam tako približila njegovim cipelama.

Čini mi se da su tvrde, krute, poput ljušture nekih kukaca: crne,
ulaštene, zagonetne. Kao da nemaju nikakve veze sa stopalima.

Prolazimo kroz još jednu kontrolnu stanicu. Čujem glasove,
bezlične, poslušne, pa prozor koji se na električni pogon spušta i
diže radi kontrole propusnica. Sada neće pokazati moju, onu koju

je namijenio meni, jer više službeno ne postojim, bar zasad.
Auto kreće i ponovno staje, i Zapovjednik mi pomaže da se

dignem.
»Morat ćemo požuriti« kaže. »Ovo je stražnji ulaz. Pelerinu

moraš ostaviti Nicku. U uobičajeno vrijeme « obraća se Nicku.
Znači, i ovo je već prije radio.

Pomaže mi da skinem pelerinu; vrata automobila su otvorena.
Osjećam zrak na gotovo goloj koži i shvatim da se znojim. Dok se
okrećem da zatvorim iza sebe vrata, vidim Nicka kako me gleda

kroz staklo. Sada me vidi. Je li to prezir što ga čitam, ili
ravnodušnost, je li samo to i očekivao od mene?

Nalazimo se u uskoj uličici iza zgrade od crvene opeke, prilično
moderne. Red kanti za smeće postavljen je ispred vrata, a osjeća se
i zadah pokvarenih pečenih pilića. Zapovjednik ima ključ za vrata,

prosta i siva i usađena u zid; čini mi se da su čelična. Iza njih je
prolaz, sazidan od betonskih blokova, s fluorescentnim svjetlima na

stropu; nekakav tunel s određenom funkcijom.
»Evo nas« kaže Zapovjednik. Stavlja mi oko ručnog zgloba

markicu, tamnoljubičastu, na elastičnoj uzici, nalik na markicu za
aerodromsku garderobu. »Ako te netko nešto pita, reci da si za