Page 248 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Gledamo se netremice, a izraz lica nam je tup, apatičan. Zatim

ona lagano mahne glavom, lagano je trgne udesno. Ponovno uzima
cigaretu od žene u crvenom, drži je u ustima, ostavlja na trenutak
ruku u zraku, raširenih prstiju. Zatim se ponovno okreće prema

meni.
Na stari signal. Imam pet minuta vremena da stignem u nužnik

koji je zacijelo negdje desno. Ogledam se, ali njemu ni traga. Osim
toga, bilo bi riskantno ustati i prošetati bez Zapovjednika. Ne znam

dovoljno, ne snalazim se, netko bi me mogao zaustaviti.
Minuta, dvije. Moira se polako odmiče, ne ogledajući se. Može

se samo nadati da sam je razumjela i da ću je slijediti.
Zapovjednik se vraća s dva pića. Smješka mi se odozgo, stavlja
čaše na dug crni stol ispred sofe, sjeda. »Zabavljaš se?« kaže. Htio

bi da je tako. Nije li me počastio?
Smiješim mu se. »Ima li ovdje nužnik?« pitam.

»Naravno« kaže. Otpije malo iz svoje čaše. Ne nudi se da mi
pokaže gdje je.

»Moram ići.« Sada već brojim u sebi sekunde, ne minute.
»Tamo.« Pokazuje mi glavom.

»Što ako me zaustave?«
»Samo im pokaži markicu« kaže. »Sve će biti u redu. Znat će da
si zauzeta.«

Dižem se, teturam. Malo se zanosim pokraj vodoskoka, skoro
padam. Zbog potpetica. Gubim ravnotežu bez Zapovjednikove

podrške. Nekoliko me muškaraca gleda, začuđeno, čini mi se, a ne
pohotljivo. Osjećam se kao budala. Držim lijevu ruku upadljivo
ispred sebe, savijenu u laktu, s markicom okrenutom prema van.

Nitko ništa ne kaže.