Page 281 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Iza sebe čujem zvuk povraćanja.

Zato i ne dobivamo doručak.
»Janine, najvjerojatnije« šapće Glenova.
To sam već vidjela, bijelu vreću navučenu preko glave, ženi

pomažu da se popne na visoku stolicu kao da joj pomažu uza
stepenice autobusa, izravnavaju je, pažljivo joj namještaju omču

oko vrata, kao crkveno ruho, odbacuju stolicu udarcem noge.
Čujem dug uzdah oko sebe, uzdah poput zraka što izlazi iz zračnog

madraca. Vidim Tetku Lydiu kako stavlja ruku preko mikrofona da
priguši druge zvukove što se čuju iza nje. Priginjem se da dotaknem

uže ispred sebe, u taktu s ostalima, s objema rukama na njemu,
užetu, dlakavom, ljepljivom od smole na vrelom suncu, a zatim
stavljam ruku na srce da pokažem jedinstvo sa Spašavateljima i

pristanak i suučesništvo u smrti te žene. Vidim noge kako se trzaju,
i tu dvojicu u crnom koji je hvataju za noge i vuku prema dolje svom

snagom. Ne želim to više gledati, pa gledam u travu. Opisujem uže.