Page 38 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

6

Blok dalje od Svemesa Glenova zastaje kao da se koleba kojim
putom da krene. Možemo odabrati. Mogle bismo se vratiti izravno
ili zaobilaznim putom. Već znamo kojim, jer uvijek tako idemo.

»Htjela bih proći mimo crkve« kaže Glenova pobožno.
»Dobro« odgovaram, premda znam kao i ona kamo smjera.

Hodamo, mirno. Sunca je nestalo, na nebu su pahuljičasti
oblaci, poput bezglavih ovčica. Budući da su nas opremili krilima,

tim naočnjacima, teško je dići pogled, teško pogledom obuhvatiti
nebo, bilo što. Ipak možemo, malo, tu i tamo, na brzinu micati

glavom, gore i dolje, ustranu i natrag. Naučile smo gledati svijet u
trzajima.
Kad bismo nastavile hodati desno, stigle bismo u ulicu koja vodi

dolje na rijeku. Ondje je spremište u kojem su nekada držali
sportske čamce, te nekoliko mostova; drveće, zelene obale na

kojima se moglo sjediti i promatrati vodu i mladiće golih ruku kako
dižu pariće prema suncu glumeći pobjednike. Duž puta prema rijeci

nalaze se stari studentski paviljoni koji danas služe za nešto drugo,
s tornjićima kao iz bajke, obojenima bijelo, zlatno i plavo. Kad

razmišljamo o prošlosti, biramo ono najljepše. Želimo vjerovati da
je sve tako bilo.
Istim putom ide se i na ragbijaški stadion gdje se održavaju

Muška Spašavanja. Ali, i ragbijaške utakmice. Još se održavaju.
Viš e ne odlazim na rijeku, ne prelazim mostove. Ne služ im se

ni podzemnom željeznicom, premda je upravo ovdje stanica. Ne
smijemo, sada su tu Čuvari, nema službenih razloga da silazimo tim

stubama, da se vozimo željeznicom ispod rijeke u samo središte
grada. Zašto bismo željele poći s ovoga kraja na onaj? Mogle bismo

zabrazditi, i oni bi to znali.
Crkva je mala, jedna od prvih izgrađenih ovdje prije nekoliko